Počeo sam svirati prije “debelih” 20 godina. To je bila ona klinačka varijanta – juriš curice, sviraš gitaru. Onda me život jednostavno odveo na drugu stranu, završio sam vojnu akademiju, postao oficir elektronskog izviđanja, a onda je sve to “puklo”. Poput države u kojoj smo živjeli. Ali, sve vrijeme se sviralo, priča u intervjuu za “Nezavisne” Ninoslav Dobrijević Tiki, basista banjalučkog rok sastava “Neuro”.
Ovaj bend je nedavno nagrađen MTV nagradom za jedan od najemitovanijih spotova u regionu.
Iza Dobrijevića je danas pobjeda na “Demofestu” sa “Neurom”, album prvenac “Zvuci ćutanja”, te brojni koncerti, a i vlasnik je muzičkog studija “Digital Boyler”, kao i tonac brojnim manje ili više poznatim grupama. Za sve ovo morao se dobro pomučiti i donijeti neke presudne odluke u životu.
Dom omladine, Beograd, 30. 3. 2014.
“Raznosio sam pice, bio trgovac, profesor u srednjoj školi, ali nikad nisam prestajao svirati. Vremenom se tehničko obrazovanje povezalo s interesovanjem za muziku i onda se nekako desilo da od onog malog što stalno čačka nešto za mikserom postanem onaj što stoji za mikserom na nekom velikom koncertu”, prisjeća se Dobrijević.
Kako ste odlučili da napravite sopstveni muzički studio?
DOBRIJEVIĆ: To je počelo iz puke potrebe – kao neki autorski atelje u kojem bih bilježio svoje ideje. Tražeći stan prije nekoliko godina, našao sam jedan koji je imao rešetke, jer je bio u prizemlju. Ispostavilo se da je zbog toga bio odličan za držanje opreme, a i dimenzije su bile odgovarajuće. Tako sam počeo da u njega navlačim opremu, koju sam koristio prvenstveno za svoje potrebe. To se brzo pročulo, pa nakon nekoliko usluga ovome ili onome, desilo se i tih nekoliko prvih albuma. Nakon toga sam se preselio u svoju kuću i nastavio da gomilam opremu, a uz opremu se gomilalo i znanje u radu s ljudima i onda to postaje kompletna priča. A, koliko god da je polako počelo, na kraju se zapravo desilo u trenu – onog momenta kad prelomiš. To je ono što se dosta ljudi u ovom gradu ne usuđuje uraditi. Dok god si u zoni komfora, nema tu ništa. Znaš, kao, imam dnevni posao, ja tu kao nešto radim… Dok god je ta varijanta u pitanju, ti si hobista. Onog momenta kad mati oplače taj ručak uz koji kažeš da više nećeš raditi “pravi” posao, nego da ćeš se baviti muzikom, shvatiš da zapravo tu počinje priča. Prvih godinu dana je bila frka, ali ljudi sada već znaju da se bavim samo time, da sam slobodan, da kad se ide na turneju nema onoga da radiš do pet, pa te pokupe usput, nego – ideš na turneju.
Koje biste momente u muzičkom životu izdvojili kao bitne?
DOBRIJEVIĆ: Prvo, srednjoškolski bend, kao klinačko zezanje. Onda, na školovanju u Beogradu upoznajem iskusnije muzičare i počinjem s njima svirati. Taj “tezga” bend je uvijek jedan fini izvor prihoda, ali i jedna akumulacija znanja. Učiš, slušaš, sviraš sa različitim ljudima, sa kojima nisi pomislio da ćeš ikada dijeliti binu. Stičeš iskustvo. Nakon toga sam došao u Banjaluku, ubijeđen da se više neću ni baviti muzikom, jer sam završio faks i imao neki posao, i to je kao – to. Ali, kad nešto imaš u sebi teško je protiv toga. Počinjem svirati sa sjajnom ekipom mladih muzičara u bendu “So What?!”, a u sviračkom smislu, ključni momenat je bio upoznavanje pokojnog Igora Grbića Uče. Nevjerovatan čovjek koji je imao jedan potpuno ljudski, iskren, direktan pristup. Nikad neću zaboraviti njegove riječi, kojih će se mnogi njegovi učenici sjetiti: “E, hajde sad zaboravi sve što si znao.” Imao je nevjerovatnu energiju i živce da radi sa mnom. Nakon samo nekoliko dana sam shvatio da nemam pojma, a nakon godinu sam napredovao više nego u posljednjih deset godina. Posljednja i ključna tačka bila je odluka da će mi muzika biti životni poziv, a do nje je došlo onda kada sam upoznao svoju sadašnju suprugu, koja se isto bavi muzikom i koja me je naprosto dopunila. Kada prelomiš, stvari se dešavaju nevjerovatno brzo. Za samo nekoliko godina sam prešao put od profesora u školi, do nekoga ko ide na turneju sa “Darkwood Dubom” ili radi koncert na stadionu za 25.000 ljudi. Naravno, tu je sada i “Neuro”.
Vi ste došli naknadno, jer je “Neuro” već radio kao bend?
DOBRIJEVIĆ: “Neuro” se isto desio slučajno, a u bend sam došao kada se razišla prva postava. Moja inicijalna ideja je bila da, pošto sam uvijek zatrpan poslom, budem samo “glupi basista”. Međutim, đavo ti ne da mira kad imaš neku kreativnu crtu, pa sam insistirao da se bend postavi na ozbiljne osnove, jer ako ćemo već da gubimo vrijeme na to, daj da ga gubimo kako treba, pa sam doveo brata Nenada, koji svira bubnjeve, i gitaristu Botu, i odjednom je sve postalo ozbiljnije. Tu su i Gala i Oskar, koji su srce i emocija benda, i nas trojica kao mozak i mišići, jer tu emociju moraš ukrotiti. Najvažnija je bila odluka da se bavimo isključivo autorskom muzikom, a to je i neki moj prvi bitni iskorak u tom smislu, ako ne računam neke festivalske kompozicije i obrisane snimke.
A onda se desio “Demofest”…
DOBRIJEVIĆ: Tog proljeća smo već imali snimljen EP, kroz koji smo htjeli da podijelimo svoje pjesme s publikom. Pojavio se konkurs za “Demofest”, pa smo odlučili da malo sačekamo s objavljivanjem. Da malo sviramo i predstavimo se publici na Kastelu, jer je svako koncertno iskustvo dobrodošlo. Ispostaviće se da je ključna stvar za pobjedu upravo to što uopšte nismo razmišljali o njoj, tako da smo zaista opušteno i rasterećeno svirali, i mislim da je to žiri osjetio. Mi smo izašli, “otprašili” i povukli se s bine. Onda odjednom – prvo mjesto. Euforija, ludilo, a meni u glavi kako smo snimili EP i kako sve to treba ponovo snimati. To su ti tehnički momenti, koji su stalno u sukobu s kreativnim i koji me uvijek drže na zemlji. Poslije razmatranja više opcija, odlučili smo da snimamo album u Banjaluci, u mom studiju, a kako sam već dugo u ovom poslu, uspio sam preko svojih poznanstava dovesti Dejana Vučkovića, poznatog muzičkog producenta, od koga smo onda nemilice krali znanje i na tome mu veliko hvala. Od tog momenta stvari dobijaju novi tok, a mi učimo kako to rade odlikaši. Mislim da je i krajnji produkt takav. E sad, naša muzika se nekom sviđa, nekome ne. I to je prosto tako. Trudim se da ne ulazim u to.
Gdje je rokenrol danas, ima li za njega mjesta u mejnstrimu?
DOBRIJEVIĆ: Rokenrol, nažalost, postaje muzika za odabrani krug ljudi koji to razumije. Na to me svakog dana podsjeti pogled na ukupnu degradaciju društva u kom živimo. Mejnstrim diktiraju mediji. Ako bismo se samo time vodili, onda dođemo do toga da je to “Grand”. Ono na šta se ja pomalo naježim je da rok mejnstrim postaje “Amadeus bend”, zabavnjački mejnstrim postaje “Miligram”, znaš, oni imaju neke gitare… A sve se to svodi na užasno needukovanu publiku, koja nije u stanju da sadržajno razlikuje muziku. Ako govorimo o rok sceni, apsurdno je da se nekako dijelimo, umjesto da se udružujemo. Imaš, recimo, situaciju da se metal dijeli na ovaj ili onaj, pa se dešava da trideset od stotinu slušalaca napusti salu po izlasku benda na binu, jer oni pobogu ne slušaju melodeath. Čovječe, toliko nas je malo da ne smijemo da se separatišemo, jedino zajedno možemo nešto uraditi. To sa “Neurom” pokušavamo mijenjati, pa gdje god sviramo tražimo neke klince da sviraju kao predgrupa, jer to njima mnogo znači. Sitnice, kao što su nošenje majice lokalnog benda na nastupu ili njihovi diskovi koje ponesemo sa sobom, mnogo znače.
S kakvim se problemima suočava scena u Banjaluci?
DOBRIJEVIĆ: Danas scenu muči isto ono što i scenu u regionu – hiperprodukcija demo snimaka. Ti nesrećni računari su omogućili da svako ko svira snimi nešto, što je u osnovi dobra stvar, ali se onda dešava da kada neko prvi put čuje snimak svoje pjesme, pomisli da je to – to. Da bolje niti može niti treba i onda to daje na uvid javnosti. A ta javnost, posebno rok publika, jako je kritički nastrojena, jer zna šta hoće. Dosta se sluša strana muzika, pa se vodi nekim drugim standardima, a ti njima plasiraš neki demo snimak koji ne zadovoljava elementarne tehničke, aranžerske, sviračke i estetske norme. Kako onda očekuješ da te neko sluša?! Ako to dobronamjerno nekome kažeš, onda, naravno, proradi sujeta. Ima sjajnih bendova. Ali, većina ima problem s nedovršenim idejama, a postoji i problem muzičkog autoriteta u malom gradu. Ima na banjalučkoj sceni puno toga, ali treba da se čisti, filtrira i prezentuje na pravi način.
Šta bi onda bili uslovi za jednu kvalitetnu, zaokruženu scenu?
DOBRIJEVIĆ: Muzika je u svijetu ozbiljan posao, pa su ljudi s kapitalom skontali da kada se “zavrti” na pravi način, ona donosi dovoljno novca svima i svi su srećni, a pritom se ne guši kreativnost. Kod nas postoji ta varijanta: “Ja sam kreativac, ja se gnušam novca.” S banjalučkim bendovima treba neko da radi, potrebna je izdavačka kuća koja će to da pogura i organizuje. Kao što to “Demofest” radi, na neki način. Dakle, potreban je kapital, neko ko nešto zna i neko ko nešto hoće. Onda se dolazi do produkta koji treba prezentovati publici, a tu ti treba klub. Banjaluka je imala nekoliko gafova u tom smislu, kao što su sjajni DFK i neprežaljeni Dom omladine, koji je taman došao u operativnu funkciju i nema ga više. Nakon svega toga dolaze mediji. Evo, otvoreno pitanje: Zašto ne postoji nepisano pravilo da banjalučke radio-stanice, čije su tri četvrtine programa posvećene muzici, moraju pustiti jednu pjesmu izvođača iz Banjaluke u sat vremena? Samo jednu, za početak. To su 24 pjesme dnevno. Slično je i sa TV stanicama. Apsurdno je da na državnoj televiziji nemaš nijednog izvođača iz Republike Srpske ili se tu zadese slučajno.
Šta danas mladi muzičari očekuju kad uđu u pravi studio?
DOBRIJEVIĆ: Vidiš, danas klinci totalno pogrešno doživljavaju studio, u smislu: “To je onaj što ima dosta opreme.” Jedan moj kolega je lijepo rekao: “Ti u studio ne dolaziš po dobar mikrofon, već po novo mišljenje.” Dolaziš zato što taj neko ima drugačije iskustvo od tebe, a razmjena iskustava je esencija stvaranja.
Izvor: Nezavisne
