Mr Nada Ponjević, profesor srpskog jezika i književnosti, koja je inače diplomirala na temi „Žene u dramama Bore Stankovića“, a magistrirala na temi „Ženski likovi srpske narodne proze“, odazvala se na poziv našeg Udruženja da kao prosvjetni radnik sa dvadesetdvogodišnjim iskustvom, a i kao majka troje djece, prokomentariše aktuelne teme o položaju žena u društvu (nekad i sad) i o nasilju nad ženama, kao i da se osvrne na termine rodna ravnopravnost, rodno nasilje, femicid koji su danas veoma aktivni u školstvu i zakonodavstvu Republike Srpske.
Položaj žene u društvu (nekad i sad)
Društveni položaj žene u prošlosti je zaista bio veoma težak što nam svjedoči i cjelokupna narodna književnost. Djevojka se veoma često morala udati za onoga koga joj odrede, biti poslušna roditeljima, a kasnije mužu. Otac porodice u patrijarhalnom društvu bio je neprikosnovena ličnost, on je bio taj koji je odlučivao o svim bitnim životnim pitanjima, a žena i djeca su mu morali biti poslušni u svemu. Svi su imali svoje uloge i pozicije u društvu i porodici. Mlađi su morali poštovati i slušati starije, žene su bile potčinjene kući i mužu, a djeca se uopšte nisu pitala za mišljenje.
Danas su se odnosi u porodici drastično promijenili! Žena je danas potpuno slobodna. Samostalno odlučuje o svim životnim pitanjima, od školovanja i izbora profesije do izbora partnera i vrste odnosa. Danas žene mogu ravnopravno obavljati poslove koje obavljaju i muškarci. Međutim, savremenoj ženi je samo teoretski olakšan život, a u praksi je opterećena više nego što se može i zamisliti. Naime, većina žena žele da se ostvare i na profesionalnom, a i na porodičnom planu. Od žene se očekuje (a i ona sama tako najčešće bira), da istovremeno bude dobra majka, supruga, kao i uspješna poslovna žena. Ta izborena društvena ravnopravnost sa muškarcem umjesto olakšanja, donijela je ženi samo još dodatni teret, jer se od nje pošto je ravnopravna muškarcu, očekuje da i ravnopravno radi, pa čak i neke fizičke poslove, iako žena nikad neće moći imati fizičku sposobnost kao muškarac. Isto tako sve žene koje su se ostvarile kao majke nikad, ili bar u jednom periodu svog života, neće moći da se u potpunosti posvete karijeri kao što to mogu muškarci. Žena je bila, jeste i biće nježniji pol i kao takvoj treba joj olakšati život (osloboditi ženu teških fizičkih poslova, omogućiti joj plaćeno bolovanje u trudnoći kao i plaćeno, a i produženo, porodiljsko odsustvo (sa svakim novim djetetom duži period), skraćeno radno vrijeme dok su djeca malena, mogućnost dodatnih slobodnih dana zbog bolesti djece i sl.). To bi bila prava pomoć savremenoj ženi.
Međutim, u savremenom društvu čak ni ta ravnopravnost ženi neće biti dovoljna, nego će morati biti i superiornija od muškarca da bi pobijedila u nekom sportu npr. plivanju gdje su žene prinuđene da se takmiče sa muškarcem koji se osjeća kao žena (slučaj Vil Tomasa koji je bio osrednji plivač kao muškarac, postao je šampionka Amerike u plivanju kada se izjasnio da se osjeća kao žena i promijenio ime u Lija Tomas ne mijenjajući pol).
Sve pod izgovorom da se pomaže ženama, trenutno se uvode novi zakoni koji forsiraju nove termine. Ženama nije potrebno uvođenje novih zakona, nego da se postojeći eventualno dorade i što je mnogo bitnije da se poštuju i sprovode. Opet se samo teoretski pomaže ženama, a praktično su nezaštićene što potvrđuju i nedavna ubistva.
Termin koji se uvodi kroz novi zakon je „femicid“ tj. rodno zasnovano ubistvo, a navodno korijeni „femicida“ leže u kulturi u kojoj dominiraju patrijarhalni odnosi, uobičajeni rodni stereotipi i predrasude?! Ne znam da li nam je više nepoznat i nejasan termin „femicid“ (o kome će biti više riječi u ostatku teksta), ili objašnjenje uzroka „femicida“. Kako patrijarhalno društvo može biti odgovorno za današnja ubistva žena i onih koji se tako osjećaju kad u patrijarhalnom društvu, iako je žena bila u potčinjenom položaju, nije bilo ubistava žena, a kamoli ubistva muškaraca koji se osjećaju kao žene. Čak u srpskom jeziku i ne postoji termin za ubistvo žene o čemu će biti riječi kasnije.
Neprihvatljivost termina „femicid“ u zakonodavstvu Republike Srpske
Jezik je nešto najdragocjenije što jedna država posjeduje pošto je jezik čuvar običaja, navika, istorije, ukratko čuvar cjelokupnog života jednog naroda!
Nažalost, jezik posljednjih godina preživljava teror upornim forsiranjem rodne ideologije! Nedavno smo zbog rodno osjetljivog jezika i „veće vidljivosti žena u javnom životu“ forsirali vještačke, nasilne, moglo bi se reći i komične tvorenice poput riječi vojnikinja, psihološkinja, ginekološkinja, ili riječi koje zapravo u našem jeziku imaju potpuno drugi smisao kao npr. trenerka, kosačica/kosilica i sl. Te nametnute riječi su umjesto boljeg prihvatanja žena u društvu, dovele samo do ismijavanja i omalovažavanja istih. Sva sreća pa te nakaradnosti nisu ušle u pravopisnu normu. Nazivi na diplomi kao što su profesor srpskog jezika ili doktor opšte medicine i sl. uopšte ne bi trebalo da unižavaju ženu, već da pokažu da je ona jednaka muškarcu, jer rod u jeziku ne treba miješati sa polom u prirodi.
Da pojasnimo šta znače riječi rod i pol u srpskom jeziku, tradiciji i kulturi. Po svim zakonima naše države – pravnim, moralnim, Božijim, postoje dva pola: muški i ženski. Riječ pol nema nikakve veze sa imenicom rod koja u standardnom srpskom jeziku ima značenje „srodstva“ – genetske (krvne) povezanosti određenih osoba. Ona se nalazi kao osnova u porodici riječi koje ukazuju na biološku povezanost jedinki npr. rodbina, roditelj, roditeljstvo, porod, porodica, porodilište, narod, srodstvo itd. Međutim, danas nam brojne nevladine organizacije i džender centri nameću potpuno novo značenje riječi „rod“, tj. izjednačavaju riječ „rod“ sa riječju „pol“. Po njima je „rod“ socijalizacijom (vaspitanjem) oblikovan „pol“ što je za srpski jezik potpuno neprihvatljivo. Samim tim i sintagma rodna ravnopravnost je nejasna i nelogična srpskom jeziku, kao i nakaradna riječ femicid koja u „novogovoru“ označava „nasilje nad ženama na osnovu roda“. Sad se opet, pod plaštom nasilja nad ženama (i onima koji se tako osjećaju), vrši nasilje nad jezikom!
Nikako da shvatimo da ne treba jezik da se mijenja da bi se promijenilo nešto u društvu, nego kad se stanje u društvu promijeni, to se vidi i u jeziku.
Ako za neku pojavu/predmet ne postoji riječ u našem jeziku, onda je ta pojava/predmet toliko rijetka u našem društvu da nije bilo potrebe da se ista okarakteriše posebnom riječju. U srpskom jeziku postoje riječi oceubilac, oceubica, oceubistvo; kao što postoje riječi bratoubojica, bratoubistvo. U srpskom jeziku postoji i izraz za ubijanje djece, a to je čedomorstvo. Jedino za ubistvo žene u srpskom jeziku ne postoji termin. Pa ako već postoji potreba da se uvede poseban termin za ubistvo žene, neka to bude u skladu sa našim jezikom, npr, ženoubica i ženoubistvo, Zaista je nepojmljivo i neutemeljeno uvoditi termin femicid u zakonodavstvo Republike Srpske, a da se ne uvede i termin homocid, a oba termina su totalno neprihvatljiva kad u srpskom jeziku postoje riječi čovjekoubistvo, čovjekoubica. Riječ „femicid“ je gotovo nepostojeća riječ i u svjetskom zakonodavstvu! Samo tri države (Malta, Kipar, Belgija) razlikuju zločin prema polu žrtve!
Da li uvođenjem termina „femicid“ u stvari omalovažavamo ubistva muškaraca koja su brojnija (više od 80% ubistava su žrtve muškarci) i ubistva djece?! Zakon protiv nasilja u porodici već postoji, sad nam se agresivno nameće „femicid“ (ubistvo i nasilje nad ženama i onima koji se tako osjećaju), a potpuno su legalizovana čedomorstva (ubistva djece bez obzira na pol)! Koji apsurd!
Da li ove, za srpski jezik neprihvatljive tvorenice, uvode još veću zabunu u ionako zbunjenu omladinu?! Sve gore nabrojane nakaradne tvorenice nisu ušle u pravopisnu normu srpskog jezika, pa samim tim ne mogu na legalan način ući ni u zakonske propise!
Da li se uvođenjem termina „femicid“ u zakonodavstvo Republike Srpske uvodi rodna ideologija, zapravo sprovodi pravno priznavanje rodnog identiteta različitog od biološkog pola ?!
Olakim uvođenjem novih riječi u srpski jezik i zakon ugrožene su ustavne slobode građana, gramatička struktura, rječnik i pojmovni sistem srpskog jezika. O kakvom nasilju nad srpskim jezikom se radi najbolje je objasnila sama Matica srpska u svom saopštenju povodom usvajanja Zakona o rodnoj ravnopravnosti: „Svaka intervencija u jeziku sa stanovišta bilo koje ideologije, što samo po sebi ne može biti u skladu s naukom o srpskom jeziku, nedopustiva je i, ukoliko se ne spreči, mogla bi imati nesagledive posledice, budući da je jezik suštinski činilac individualnog i kolektivnog identiteta“.
Mr Nada Ponjević, profesor srpskog jezika i književnosti
