Vanja Pejaković (18) iz Kotor Varoša, koji je na ekskurziji u Italiji, prije godinu dana, tokom skoka u plitku vodu u ljetovalištu Lido di Jezolo, slomio vratni pršljen i mjesecima bio nepokretan, u komi, sa lošim prognozama o ishodu liječenja, stao je na noge i prohodao.
Tome se malo ko nadao, čak ni najveći optimisti nisu vjerovali da će Vanja prohodati, ustati iz bolničkog kreveta u kojem je gotovo nepomično ležao od prošlog ljeta, odbaciti invalidska kolica i samo uz pomoć štake moći da hoda.
– Kada sam ovdje napravio prvi korak, osjećaj je bio nevjerovatan, zadivljujući… To je fantastično, kao da sam osvojio cijeli svijet, zakoračio u novi život, pun optimizma i sreće – opisuje Vanja svoje emocije i osjećanja.
Ovaj mladić iz kojeg zrače optimizam i uvjerenje da će mu svaki dan donijeti novi uspjeh, ljubazno i predusretljivo priča o svojim planovima, djelimično izmjenjenim nakon životne drame, ali ni malo umanjenim u poređenju sa periodom prije toga.
On kaže da uskoro planira da okonča srednje obrazovanje, a potom da upiše Pravni fakultet u Banjaluci.
– Dobro sam, oporavak odlično teče, vjerujem u skorašnji povratak u normalan život. Sve je dobro, jedna ruka još nije u potpunoj funkciji, ali me to ne brine. O lošem periodu ne razmišljam nego idem dalje sa mnogo optimizma – rekao je Vanja, zahvalan svima koji su pomogli da liječenje i oporavak teku uspješno.
Očeva borba za život sina
Podrška nepoznatih ga je posebno ohrabrila, ulila dodatnu snagu i uvjerenje da će prebroditi dramatične trenutke, da će ponovo prohodati i nastaviti gdje je stao prije teške povrede.
Vanja pominje Darka Jelića, kojeg je upoznao u Italiji, medicinsku sestru Sanju Rakić, porijeklom iz Benkovca, koja je živjela u Banjaluci, fiziotarapeuta Frančeska, koji ga je uporno hrabrio, davao mentalnu snagu da izdrži i da pobijedi.
On se poslije višemjesečnog liječenja u Italiji i Srpskoj, uspješno oporavlja u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ u Banjaluci.
– Mi smo veoma srećni, Vanja je dobro, sve ide mnogo bolje nego što je bilo ko očekivao. Naravno, vjerovali smo da će se on oporaviti, nikada nismo gubili nadu – kaže njegov otac Saša koji je, od maja prošle godine, zajedno sa cijelom porodicom, prošao kroz dramatičan period borbe za sina i u tome, sada je sasvim izvjesno, uspio.
Sedam dana kome
Pomogli su i mnogi humanisti, njegovi i Vanjini prijatelji.
– Posjećuju me drugovi iz razreda i škole, koji su stalno bili uz mene, pomagali i hrabrili da izdržim – priča Vanja, iznoseći detalje teške povrede.
– Skakali smo sa mola, na morskoj obali, veselili se, zabavljali… Ništa nije ukazivalo da se može dogoditi bilo šta loše. Sjećam se svega. Skočio sam u vodu, bilo je plitko, udario sam u nešto tvrdo i nisam mogao da isplivam, ostao gotovo nepomičan u vodi. Moji drugovi su u prvim trenucima pomislili da foliram, da nije ništa problematično – prisjeća se Vanja povrede koja ga je gotovo godinu dana prikovala za bolnički krevet.
Uskoro je zavladala panika među učenicima i profesorima. Prvi u pomoć pritekli su Milan Divljak, Luka Vukmanović i Milan Zec, Vanjini drugovi iz razreda. Nisu znali šta da rade, borili se sa vremenom, pozvali hitnu službu priželjujući samo da Vanji bude dobro.
– Hitna je brzo stigla, svi su se trudili da mi pomognu, mada je sve djelovalo veoma dramatično. Sedam dana sam poslije bio u komi. Nakon buđenja nisam znao ni gdje sam ni zbog čega. Pomislio sam da je to Klinički centar u Banjaluci. Pored kreveta su bili moji roditelji, mama Dubravka i tata Saša, kum Dalibor – ispričao nam je Vanja, dok smo razgovarali na klupi, ispred Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ u Trapistima, na lijepom i toplom aprilskom danu.
Poziv koji je srušio sve nade
Njegov otac Saša kaže da je za Vanjinu povredu saznao od direktora Poljoprivredne škole, koji ga je nazvao iz Italije.
– On je rekao da je Vanja povrijeđen, da nije ništa tragično, da je svjestan, da su mu u funkciji ruke i noge ali da odmah krenemo u Italiju. Kao da mi se sav svijet na glavu srušio toga momenta. Odmah smo supruga Dubravka i kum Dalibor Jovanović krenuli i ujutro stigli u Italiju, u bolnicu. Vanja je već tokom prve noći operisan. Ljekari su govorili o njemu veoma pesimistično, navodeći da je povreda kičme veoma teška, a ishod krajnje neizvjestan – ispričao je Saša, opisujući početak intenzivnog liječenja koje je trajalo 52 dana.
Potom počinje borba za samostalno disanje, za pokret, za život. Svaki sekund bio je važan, a optimizam su davali ljekari i drugo osoblje u Italiji maksimalnom posvećenošću našem sinu, priča Saša.
Napominje da je teško pobrojati sve koji su pritekli u pomoć u najtežem iskušenju za njegovu porodicu ali ističe Udruženje Srba iz Vićence, kao jednu od mnogih svijetlih tačaka u mraku beznađa i bola koje ih je ophrvalo prošlog ljeta.
Izvor: Srpskainfo
