Slaganje Rubikove kocke u gradu na Vrbasu postalo je zadnjih godina mnogo popularnije nego ranije, a krivac za to je Marko Vukadinović.
On je apsolvent na Prirodno-matematičkom fakultetu, smjeru fizika, a slaganjem Rubikove kocke bavi se od 2012. godine. Dugo je držao BiH rekord u slaganju klasične Rubikove kocke, a slagao ju je za dvanaest sekundi. Danas on drži državni rekord u slaganju Megamiks kocke sa dvanaest strana za jedan minut i sedamnaest sekundi. Od 2016. godine organizuje turnir u slaganju Rubikove kocke u Banjaluci u kojem učestvuju takmičari uglavnom sa prostora bivše Jugoslavije.
“Ove godine takmičenje je prošlo sjajno i odaziv takmičara bio je maksimalan. Osim sa ex-Ju prostora došli su i takmičari iz Mađarske i Austrije, a ukupno ih je bilo šezdeset. Pohvalno je što iz godine u godinu broj takmičara raste”, kazao je Marko u razgovoru s novinarom Buke. On kaže da za sada ne postoji udruženje slagača Rubikove kocke, ali da je to u planu.
“U suštini mi se organizujemo preko društvenih mreža, a većinu vježbanja postižemo sami kod kuće. Međusobno se ponekada nađemo, pa uz kafu slažemo kocke. Najveći uzrok što do sada nema udruženja jesu moje obaveze prema fakultetu, ali preostalo je još par ispita, pa mislim da je došlo vrijeme da osnujemo udruženje. Ono će omogućiti da imamo prostor gdje bi se i mlađi uzrasti mogli upoznati sa “speedcubingom”, imali bi kakav-takav budžet, pa bi i takmičenje bilo dosta bolje, lakše bi odlazili na druga takmičenja, nabavljali bi kvalitetnije kocke i olakšali mnogo drugih stvari. Pošto je interesovanje za ovu, možemo reći, vrstu sporta veliki radili bi i na populizaciji speedcubinga, tj. slaganju kocki.”, objasnio je Marko.
On kaže da skoro svake sedmice izađe po jedna nova vrsta kocke koju smišljaju kreativni zaljubljenici u “speedcubing”, ali da na takmičenju postoji sedamnaest disciplina i tom prilikom se koriste određene kocke. Takmičenje na taj način ima svoja striktna i standardizovana pravila.
Naš sagovornik kaže da se slaganjem kocki bave i mlađi i stariji uzrasti, te da nema nekih pravila u profilu osoba koji praktikuju “speedcubing”.
“To što trenutno ima dosta matematičara i fizičara koji se bave slaganjem kocki u Banjaluci ne govori o tome da je to inače i pravilo, i da se ‘speedcubingom’ najviše bavi taj profil ljudi. To je ovdje tako zbog toga jer sam student na PMF-u pa sam se potrudio da kolege sa faksa zainteresujem za Rubikovu kocku. Slaganje kocki svakako pospješuje logičko-matematičko razmišljanje kod svakoga, i dobro služi i matematičarima i fizičarima, ali i onima koji to nisu”, naglasio je Marko.
On ima mnogo planova, ali jedan od najprioritetnijih je da diplomira, te da nakon toga upiše master u Novom Sadu.
“Najvjerovatnije ću se usmjeriti na medicinsku fiziku, jer volim stvari koje su primjenjene. Nakon toga će, najvjerovatnije, uslijediti doktorske studije, mada ne mogu biti sto posto siguran šta će se od svega toga ostvariti”, rekao je apsolvent. On je dodao da su mogućnosti da se ozbiljnije bavi naučnim radom u Republici Srpskoj jako male, u toj mjeri da ih gotovo i nema.
“Mladi ljudi koji hoće da se bave naukom ovdje nemaju baš neku perspektivu. Možda imamo za hemiju i biologiju, ali za fiziku su zaista potrebne preskupe laboratorije i postrojenja, pa je i razumljivo zašto ovdje nemamo uslove da se bavimo sa tim stvarima”, tvrdi Marko. On dodaje da je studenata na njegovom odsjeku jako malo, te da postoji mogućnost da na državnom fakultetu ugase odsjek za fiziku.
“Ljudi nisu zainteresovani za tu oblast i više se okreću ka informativnoj tehnologiji i programiranju. Dosta je matematičara koji pred kraj studiranja prelaze na programiranje, jer jedino na taj način mogu lakše doći do zaposlenja”, kazao je Marko.
Iako svake godine iz PMF-a izađe, u prosjeku, od tri do pet diplomiranih profesora fizike srednje i osnovne škole u Republici Srpskoj ne oskudjevaju za nastavnim i profesorskim kadrom, jer u Brčkom od 2013. godine postoji privatni fakultet koji, po mišljenju sagovornika, “štanca” nastavnike fizike i matematike.
“Diplomci izlaze sa tog fakultet kao papir iz štampača. Ružno je reći, ali je tako. Tamo studenata ima mnogo, i ako uporedimo znanje koje se traži na državnom fakultetu sa onim koje oni imaju na privatnom, može se tvrditi da oni imaju jako malo znanja iz oblasti koje studiraju”, tvrdi apsolvent.
Iako je stanje u našem društvu teško i bavljenje naukom kao što je fizika gotovo nemoguće Marko nije pesimista i nakon studija planira posao pronaći ovdje.
“Ako mi se ispuni plan da završim studije u oblasti medicinske fizike, želja mi je da radim u Kliničkom centru u Banjaluci. Međutim, to je ambiciozan plan i nije ga lako ostvariti. Sve zavisi od toga koliko u našem Kliničkom centru bude mjesta za stručnjake iz te oblasti. Ipak, uvijek postoji i mogućnost da se ode u inostranstvo, ali to će biti ona zadnja opcija”, rekao je Marko na kraju razgovora.
Izvor: Buka
