Meč života bivšeg bokserskog šampiona: Marijan Beneš teško je bolestan i čeka čudo

Ljekar ga je upozorio: Ode li na operaciju, velika je mogućnost da će dobiti moždani udar i nikada se više neće probuditi. Ako ne ode na operaciju, moždani udar će se dogoditi sigurno, pitanje je samo dana, uključujući i ovoga današnjeg. Marijan je odlučio da ne želi operaciju.

Glava mu je ring, u jednom je kutu Parkinson, u drugom Alzheimer, ne gubi se samo u pauzama njihovih rundi. Ne govori. Može prošaputati dvije, tri nerazgovijetne riječi, a onda rečenicu nekako završi olovkom na komadu papira. Nema oko. Prsti su mu skvrčeni, a šake kvrgave. Lomio ih je 26 puta. Može ustati, ali bez tuđe ruke pri odbrojavanju od jedan do 10, na šestici sigurno pada. Arterija mu do mozga propušta samo devet posto krvi. Liječnik ga je upozorio: Ako ode na operaciju velika je mogućnost da će dobiti moždani udar iz kojega se nikada više neće probuditi. Ako ne ode na operaciju moždani udar će se dogoditi sigurno, pitanje je samo dana, uključujući i ovoga današnjeg. Nije izabrao operaciju.

Mirno sjedi na trosjedu, opuštena, onako zagonetno zadovoljna lica, pomalo škiljeći kroz naočale iz osamdesetih, na ono desno kojim vidi. Zna da ulazi u zadnju rundu posljednjeg meča koji ne može okrenuti, ali znak gonga svejedno čeka onako pod­jebavački raširena garda. Tako to radi Marijan Beneš, šampion. Rekli su za njega da je jugoslavenski Rocky Balboa, no sva imaginacija američke filmske industrije koja je stvorila šampiona s filmskog platna neusporediva je sa stvarnim životnim putem boksača koji danas sjedi na onom trosjedu u stanu bivše supruge Stane Šćekić, u neboderu u samom središtu Banje Luke. Televizijski komentator Dragan Nikitović rekao je da je Beneš “najveći tragičar našeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe netko tko jače udara. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni kada je stremio k vrtoglavim visinama, niti kada je počeo strmoglavo padati”. Zbog specifičnog stila spuštenog garda i nevjerojatne hrabrosti zvali su ga najvećim kockarom u ringu.

 

Neslužbeni prvak svijeta

U amaterskoj karijeri odradio je 299 mečeva, od čega je dobio nevjerojatnih 272, a izgubio 16 dok je 11 ostalo bez pobjednika. U profesionalnoj karijeri od 56 mečeva je dobio 50, izgubio je pet, a jedan je ostao neriješen. Uz Matu Parlova najbolji je boksač bivše države svih vremena, devet puta bio je prvak BiH, četiri puta prvak Jugoslavije, amaterski, a potom i profesionalni prvak Europe koju titulu je obranio četiri puta, neslužbeni je prvak svijeta. Nastupio je i na Olimpijskim igrama u Montrealu. Tijelom u poluvelter kategoriji, ali srcem i ljudskošću bio je čisti teškaš. Tijelo mu je donijelo slavu i novac, a dobrota ga je koštala jednog i drugog. Bio je Hrvat koji se smatrao Jugoslavenom, pa je iz Banje Luke bježao u Beograd, gdje su ga smatrali ustašom, a onda u Zagreb gdje je bio četnik. Znao je reći da je on Hrvat i Srbin i Bošnjak i Rom. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dao mu je olimpijsku mirovinu, ali i dandanas njegov jedini predsjednik je Josip Broz Tito. Uvijek bi se vraćao njoj, “ljepotici i kurvi u koju se čovjek zaljubi, a ona ga zavede i očara i na kraju ostavi, kao što je meni uradila u ratu”, pričao je Beneš o svojoj Banjoj Luci. Najdraži grad dao mu je sve i istom mjerom uzeo. Ipak, u današnjim najtežim trenucima pronašao je najvrjednije, svoju obitelj – ono što je pogubio na putešestvijama između zlata i govana, kako je nazivao lice i naličje svake medalje.

Životinjski refleks

Rođen je u Beogradu 1951. godine, majka Marija Vukić bila je Ličanka, a otac Josip vojvođanski Hrvat. Oboje su bili prosvjetni radnici, otac je bio nastavnik glazbenog odgoja, pa je svoju strast prenio na trećeg od trojice sinova, Marijana. On je bio odličan matematičar, a zbog roditelja je završio nižu glazbenu školu na flauti i glasoviru, no srednju je napustio nakon prve godine zbog boksa. Imao je sestru Ljiljanu, a dvojica starije braće, Ante i Josip, trenirali su boks. Počeli su ga zadirkivati vršnjaci da je curica, pa je s braćom krenuo na treninge. Obitelj je tada već živjela u Tuzli. Kada je kao 10-godišnjak na treningu nokautirao 18-godišnjeg mladića, skrenuo je pozornost na sebe. Bego Huseljić, njegov tuzlanski trener znao je pričati kako je Beneš imao životinjski refleks i izrazito težak udarac s kojim je ubrzo postao sjajan nokauter. Tomo Palankin, trener iz banjolučkog kluba Slavija zapazio ga je na jednom omladinskom prvenstvu jer je boksao s njegovim tadašnjim pulenom Bratislavom Mačkovićem. Mačković se nije mogao snaći, nije mogao dokučiti je li Beneš ljevak ili dešnjak, jer je udarao jednako snažno. Kad je to shvatio, već je ležao na podu. I tako su Banjolučani odlučili dovesti Marijana u Slaviju, no on je imao 16 godina i trebali su dozvolu roditelja. Razgovor je započeo u 8 sati, a majka Marija popustila je tek oko ponoći. Marijan je uzeo četkicu za zube, sapun i ručnik i spremio u torbu. Dovezli su ga na noćenje u Hotel Palace. Portir je vidio čelne ljude kluba, pa je znatiželjno upitao: “Opet neki boksač?”.

– Ovaj će biti šampion – odgovorili su mu samouvjereno.

Onako fino odgojen, pošten i skroman, surov u ringu, a glazbenik i pjesnik izvan njega, lako se Marijan uklopio u banjolučku raju. Fanatizma mu nije nedostajalo, pretrčao bi 30, 40 kilometara – pa na trening. Nije propustio nijedan. Bio je samovoljan, pa mu nikako nisu uspjeli suziti taj njegov gard, a više od svega volio je sparinge, na kojim bi demonstrirao svoje ubojite široke krošee. BK Slavija je nastupala u drugoj republičkoj ligi, no grad je živio za klub, na mečeve je dolazilo nekoliko tisuća ljudi, a glavna zvijezda tog sportskog ludila bio je, dakako, Marijan Beneš. Vršnjaci su padali jedan za drugim, a onda je 1973. godine u Beogradu pao i najjači u Europi te je Beneš postao europski amaterski prvak. Imao je tada 22 godine i otvarala mu se sjajna karijera. No, njegovi snovi su se rasplinuli ubrzo nakon toga. Dobio je žuticu i svaki daljnji napor značilo je riskiranje njegova života. U klubu su to jako dobro znali pa su mu zabranili nastupanje. Onako tvrdoglav i uporan pobjegao je iz bolnice i našao neku ženu koja takve stvari liječi prirodnim putem. Ne zna se ni danas jesu li mu u tome pomogle njezine trave ili autosugestija, ali on je 16. dan nakon što je prebolio opasnu bolest već istrčavao Šehitluke (brdo iznad Banje Luke) kao u najboljim danima. Za ljude u klubu ipak je bio samo bivši boksač i čovjek narušena zdravlja. Nisu više vjerovali u njega, a to je boljelo više od ičega.

“Osvojio si sve”

U svojem očaju pisao je sestri Ljiljani u Njemačku i molio je da ga pod svaku cijenu spoji s nekim boksačkim menadžerom i pritom si mislio: Ako uspije, uspije, a ako ne, bolje mi je da umrem. Ljiljana je nekako došla do Willyja Zellera, a njihova suradnja započela je nevjerojatnim skorom. U 15 mečeva Beneš je ostvario 14 pobjeda, Banjolučani su ga obožavali, mediji pisali kako je on čovjek protiv kojega se nitko ne može boriti. Onda je, dvije godine nakon što je postao profesionalac, došao dan u kojem su mu se ispunile dvije najveće životne želje, borba za naslov prvaka Europe, i to u banjolučkoj dvorani Borik. Beneš je došao 15 dana ranije i pripremao se za taj meč. Nije se zamarao s protivnikom, bio je to Francuz Gilbert Cohen, ali mogao je biti bilo tko. Toga 17. svibnja 1979. godine Borik je bio pun, tisuće ljudi naguralo se skroz do ringa, klicalo se: “Jugoslavija” i orila pjesma “Marijane, Marijane, ča barjak ne viješ”. U četvrtoj rundi Beneš je napravio seriju svojih ubojitih krošea, onako kafanski s obje ruke, i Francuz je pao. Marijan se povukao u svoj kut i smireno čekao sučevo odbrojavanje. Na broju 10 dvorana je eruptirala, a Marijan je ušao u legendu o šampionu koja u gradu na Vrbasu živi i danas.

Uslijedile su obrane titule, prva je bila protiv Amanje, a održala se u koridi u španjolskom Bilbau. Uskoro je dobio priliku boksati za svjetsku titulu protiv Elisha Obeda s Bahama, čovjeka kojega nitko u 11 godina nije porazio nijednom. I pobijedio je Marijan u tom meču. Pomislio je, to je to, osvojio si sve, sada je gotovo. Onda mu je došao menadžer Zeller suznih očiju. Priznao je da nije vjerovao u njega, neposredno prije početka meča je povukao ulog, odnosno nije platio potrebnu kotizaciju, jer nije vjerovao da će Beneš razbiti čak i nepobjedivog. Boksačka federacija to je označila ozbiljnim administrativnim propustom i taj meč nije registriran kao meč za titulu svjetskog prvaka.

– Plakao je Zeller i lupao glavom u zid, ali što je tu je. Nastavili smo raditi skupa – prokomentirao je Beneš.

I opet, kao ono kada je bio na vrhu kao amaterski prvak, povijest se počela ponavljati. Tijekom meča u Zenici protiv Portorikanca Sandija Torresa iste godine zadobio je tešku ozljedu oka. Morao je predati meč i završio je na hitnoj operaciji u Njemačkoj. Savjetovali su mu da se prestane baviti boksom, no tako nešto, dakako, nije dolazilo u obzir. Tajio je da ne vidi, jer mu ne bi dali da se bori, a on je nastavio jednakom žestinom lomiti kosti, i tuđe i svoje. Europsku titulu izgubio je u Danskoj od Afrikanca Ayubija Kalulea pod čudnim okolnostima. Neki misle da su Beneša omamili da bude sporiji, vukao je i onu ozljedu oka, ali dobro se držao svih 12 rundi, toliko da je većina od 200 novinara bila uvjerena u njegovu pobjedu. No, dva danska i jedan nizozemski sudac mislili su drukčije. Usprkos upozorenjima liječnika, Beneš se borio i dalje i 1983. dogodilo se neminovno, u borbi protiv Luigija Minchilla obnovio je ozljedu oka, morali su mu ga izvaditi, da bi spasili drugo.

Ostavio se boksa i oženio lijepu Nišanku Stanu s kojom je dobio Žanet i Marijanu, a iza sebe je imao jedan neuspjeli brak s Aidom koji je trajao samo 18 dana, te dvoje djece, Mariju koju je dobio s Beograđankom Milenom i Filipa s jednom njemačkom groficom iz izvanbračnih veza. Žene su ga voljele, nije to nikada tajio, pa su kroz njegov život između ovih ozbiljnijih veza prošle mnoge koje danas ni ne pamti. Muškarci su mu se divili. U Parizu su ga dočekivali proslavljeni glumci Alain Delon i Jean Paul Belmondo, Delon mu se čak nudio da mu bude menadžer, ali Beneš je rekao: Ne, hvala. Imao je dva lokala, pisalo se da su dolazili mladići dokazivati se iz cijele Jugoslavije, a vraćali se krvavih noseva. Ima još legendi, da je Beneš prvi došao u grad sa sportskim Mercedesom i prvi je imao kaubojke. Imao je stan i gradio je kuću u Vrbanji, na samoj obali istoimene rječice koji kilometar dalje od Banje Luke. Tamo je uredio i vježbaonicu u kojoj je održavao kondiciju. Do pred koju godinu radio je sklekove na jednoj ruci poput osamnaestogodišnjaka. Novca je podijelio koliko je imao, na kraju mu nije ostalo ništa. Osnovao je boksački klub Feniks i u njega s ulice izvlačio male Rome, odlazio je na kave u ćevabdžinicu “Kod Muje” na desnoj obali Vrbasa i mirio se s gradom na lijevoj zbog neraščišćenih računa iz rata. On je donio ludilo koje je ljude preko noći promijenilo. Beneš je bio svojeglav i hrabar, a takve je gutala noć, kao što je progutala i njegova brata Ivicu 1992. godine. Uzeli su mu imovinu, pa vratili, pa je nešto prodao, a na kraju mu ni tu nije ostalo ništa. Mediji su javljali da je sam, jadan, bolestan i napušten od svih.

Nepreuzeta pošiljka

– Idi, jarane, samo pravo prema rijeci ovim putem i udarit ćeš točno na njegovu kuću – poslušali smo čovjeka u Vrbanju kojega smo zamolili da nam pomogne u potrazi za Šampionom.

Dvije kuverte s režijskim računima i obavijest o nepreuzetoj pošiljci vire iz poštanskog sandučića, dimnjak ne dimi, pseća kućica je prazna, a dvorište preuzeo korov prije mjesec ili dva. Na uličnom pročelju kuće dva grafita, na jednom na ćirilici piše “Borac”, na drugome “Kosovo”. S unutarnje strane popadala većina pločica. Na vratima najmanjeg od tri objekta piše “Marijan Beneš”. Tu je Beneš živio do pred koji tjedan, zaključujemo. Ostale zgrade su napuštene, a vrata širom otvorena.

Ulazimo tamo gdje je Beneš nekada vježbao. Na podu je boksačka vreća, u kutu je manja puna boksačkih rukavica, na stroju za pranje rublja tenisice. Uokolo dosta nepotrebnih stvari, kartonska ambalaža od televizora, desetak praznih boca od šampanjaca i kutija s fotografijama iz slavnih dana Marijana Beneša. Iznad je red neonskih lampi koje još nitko nije pokrao. Kroz zatvoreni prozor nekako se čak provukao korov iz travnjaka sa stražnje strane. Betonski zid s redom bodljikave žice koji je nekada štitio imanje poznatog borca sada samo dodatno otužuje sve što vidimo.

Avdija Sabri Beneša poznaje 40 godina, a ni u preostale svoje 32, kaže nam, nije upoznao boljeg čovjeka od Marijana Beneša.

– On je gradio sebi i drugima, pomogao je čitavoj mahali (naselju op.a.), takav se rodi jednom u 1000 godina. Vidi da netko gradi kuću, pa se ponudi da dadne za krov, pa ako netko nije nabavio drva, eto Marijana, pa ih nabavi on. Ovdje nema nikoga, kažu da je u bolnici. Kako živi, ne znam. Nikada nije pričao o novcu, ni kada ga je imao, ni kada ga nije imao – kaže nam Avdija.

Emir Adžemović mu je prvi susjed, ima njivu na kojoj pase krave koja je tik do Šampionove kuće, kaže da mu nije mogao prići dok je boksao.

– Imao je tada oko sebe druge ljude, koji su ga, nažalost, iskoristili. Mogao je otići kamo je htio, ali on se vraćao ovdje u svoju kuću, jer je samo tu bio sretan. Popili smo stotinu kava skupa pa sam ga dobro upoznao, ne može prežaliti sve ono u ratu, ne može ni danas shvatiti da može biti ovako prljavo. Ipak, običan narod ga cijeni, ne može proći čaršijom a da ga ne zaustavi svaki drugi, pa pita kako je – priča nam Emir.

Srdačna domaćica

Potvrđuje da je Marijan bio u bolnici, ali kaže da o njemu sada brine njegova bivša supruga Stana. Stupili smo s njom u kontakt, a ona, kao da je nekako priželjkivala taj razgovor pa smo bili i više nego dobrodošli. Godinama je čitala i slušala o tome kako je obitelj napustila Marijana Beneša, da nema ni za lijekove, a jedino što mu je od svega ostalo jest upravo obitelj.

Stan je zapravo od njezine i Marijanove kćeri Žanet, bivše misice i vrsne stomatologinje koja ordinaciju dijeli sa suprugom Borisom. Otišli su u podstanare kako bi otac Marijan imao mir. Srdačna domaćica nam otvara vrata, u društvu joj je susjeda Brana i unuk Andrija. Marijan sjedi na onom trosjedu. Miran je, vrlo usporen, ne radi pokrete koje ne mora, čak ni glavu ne okreće. Razgovor s njim je težak, čak ni Stana ne razumije baš sve što hoće reći. Zato je kraj njega uvijek papir i olovka. U gotovo dva sata sa Šampionom smo razmijenili deset rečenica. Pitamo ga nedostaju li mu šampionske sedamdesete, a on kaže – uglavnom da. Ne bi mijenjao ništa, osim nekih ljude koji su ga bili okružili, navodnih prijatelja.

– Odvedi ih gore – kaže Stani pokazujući prstom prema gore.

– Marijane, nisi sada u kući u Vrbanji, u stanu smo kod Žanet. Pehare nećemo dati na licitaciju, iznijet ćemo ih iz kuće, ne brini – objašnjava mu Stana.

– Nek ostanu za uspomenu djeci i unucima, jer oni od svojega oca i djeda nemaju uspomena. A on nije bio dobar otac i suprug. Ja sada pričam o njemu kao čovjeku i on to zna, ja mu to ne pričam iza leđa, već sada u lice. Mi mu nismo bili bitni, bili su mu bitni svi ti ljudi koji bi mu dolazili. Bio nas je u stanju ostaviti bez dinara. Nije istina da se tukao, bio je sjajan čovjek i prijatelj, kamo sreće da je takav bio i prema nama. Koliko si podijelio ljudima, pet milijuna maraka? – pita Stana.

– Više – kaže Marijan.

– Kažu da je novac držao u kartonskoj kutiji i tko bi mu došao u kuću, Marijan bi ga samo poslao tamo gdje stoji i rekao bi: Uzmi koliko ti treba. Jednom je tako pozvonio na vrata čovjek dok mu je u gostima bio moj poznanik Ivica. Pričali su tako na vratima i onda mu je Marijan nešto dao. Vratio se k društvu i pitao ih znaju li tko je bio taj čovjek. Rekli su da ne znaju, na što je rekao da ne zna ni on, ali da mu je upravo dao 2000 maraka – kaže Stana.

Uspomena djeci i unucima

Ne ljuti se ona na njega što je dijelio ljudima, uostalom, za njega se udala nakon što je prestao boksati i kada više nije imao maraka.

– Nije imao za svadbu platiti, ništa osim bijelog Forda. Zajedno smo gradili tu kuću, kupovali lokal, ulazili u dugove pa ih zatvarali. Prijatelji su nam pomagali. A sve nam je uzeo taj boks, i imovinu i njemu zdravlje. Mislite li da je mojim kćerima bilo lako odrastati s prezimenom Beneš u ovom gradu? Nije, nimalo. Prenosile su se izjave kako je rekao da će se iz Hrvatske vratiti na tenku u Banju Luku. Tko je to i kako izvukao i je li on to doista rekao, ne znam, ali zamislite što su njih dvije proživljavale – priča Stana.

Marijane, zašto boks, mogli ste lijepo živjeti i od sviranja? – pitam ga.

– To je sudbina – odgovara. – Bio sam fizički jak, imao sam dobre reflekse i nisam se nikoga bojao. Imao sam svoj stil koji nisam mijenjao ni kad sam gubio ni kad sam pobjeđivao. I sada bih volio ući u ring – kaže nam Marijan, što šapćući, što pišući olovkom.

– Kažu da ste bili i prilično tvrdoglavi – podsjećam ga, a on se nasmije.

– Da nije bilo onih koji me mrze, ne bi bilo ni onih koji me vole – komentira.

Najdraži mu je grad svakako Banja Luka jer je tu “doživio puno lijepih, ali i puno krvavih dana”, a najviše mu je žao što nije postao prvak svijeta.

– Da nisam ostao bez oka, postao bih – uvjeren je.

Ne čini se baš da žali za novcem i svim tim nekretninama koje je izgubio. Poslovni prostor koji je imao sa Stanom njihova je bračna stečevina. U ratu ga je bez njezina znanja zamijenio za puno jeftiniji lokal u Medulinu, koji je mijenjan dalje, ali taj je predmet na sudu i možda će se poništiti sve te transakcije. U kuću u Vrbanji vjerojatno se više nikada neće vratiti. Prodao je imanje vrijedno milijun maraka za 69.500 maraka moćniku Tanasiju Joviću, bivšem šefu robnih rezervi Republike Srpske. Ishodio je ipak nekretninu natrag, ali nije Joviću vratio 69.500 maraka kupoprodajne cijene, a svota se udvostručila zbog kamata, još toliko su procijenjena njegova ulaganja, tako da bi za otkup kuće trebao 300.000 koje Marijan nema, pa je pitanje dana kada će biti ovršena.

– Netko ga je možda upozorio da će biti ovrha, pa je digao zadnjih 10.300 maraka s računa u banci. Nekoliko dana kasnije i to su mu odnijeli iz kuće – kaže Stana.

U braku je s Marijanom provela 11 godina, a posljednje 23 su razvedeni. Da nema nje, sada bi bio beskućnik.

– Ni ja ni djeca nikada tako nešto ne bismo dozvolili. Zapravo, čitavo vrijeme brinemo o njemu, zato bole komentari da ga je obitelj napustila. I dok je sam bio u kući ugovarali bi žene koje su se za njega brinule, ja bih vozila namirnice, ali to ljudi ne znaju, a sude i pričaju – priča nam Stana, govoreći da su sva Marijanova djeca sjajna i zbog njih joj je jako stalo da se ta nepravda ispravi.

Samo je Žanet u Banjoj Luci, Marijana je doktorirala pravo i živi u Beču, Marija je u Beogradu nakon bečkog glazbenog studija, a Filip je doktor političkih znanosti u Njemačkoj.

– Okupili su se svi na jednom mjestu 2006. godine kada je bila promocija filma: “Bio jednom jedan šampion”, o njihovom ocu. Žanet je to posebno dirnulo, jer ga je tek tada doista upoznala. Čitavo je vrijeme plakala. Nisu mnogo toga znali, a ja ih nisam htjela opterećivati – priča nam Stana.

 

Luda vremena

Marijan je trenutno heroj svojim unucima, Heleni i Andriji, koji guglajući traže djedove borbe. Andrija je poželio biti boksač, ali je baka tako nešto srezala u korijenu.

– Rekla sam mu da ga više neću voljeti. I pokaza djeda neka vidi što mu je boks učinio – kaže Stama.

– Je li vam boks doista najvažnija stvar na svijetu? – pitam Marijana koji to sve sluša.

– Bio je – odgovara nakon kraćeg razmišljanja.

– I ostao – dodaje nakon pauze koju si je uzeo.

– I dok smo bili u braku imao je problema sa zdravljem, nekako je najgore bilo u jesen i proljeće, takve stvari dovele su do razvoda. On je to poželio. Samo je rekao da ne može biti s jednom ženom 11 godina, spakirao se i otišao. I došle su te ratne godine. Dobili smo upozorenje da će sutradan biti priveden na neko saslušanje s kojega se neće nikada vratiti. On bi ostao, govorio je da se ne boji nikoga. Nekoliko dana prije, nestao mu je brat. Spremili smo ga u Niš kod mojih. Nije izdržao pa se vratio. Molila sam preko jedne prijateljice oficira da ga unovači, samo da se ne nađe na nečijoj meti, a s Mladićem smo sredili da se može kretati. Onda je došlo do neke racije pa je on shvatio da je to upereno protiv njega, i burno reagirao i ušao u sukob s vojnom policijom, pa su ga uhitili. Jednostavno se nije snašao u tim ludim vremenima. Onda je otišao Hrvatsku, pa se opet vratio – priča Stana, a Marijan pozorno sluša.

– I tako, to vam je filmska priča o Marijan Benešu. Nakon svega, on nema krov nad glavom. I svih ovih godina obitelj mu nije trebala, jer je u tom gradu uvijek bio okružen prijateljima. I kažem mu, pitam ga, vidiš sada Marijane. Da nije bilo boksa sve bi bilo drukčije, on bi bio drukčiji. Svi ti udarci morali su ostaviti posljedice na njegovo zdravlje. Za sve je kriv taj boks, ali ne, njemu je to bila najvažnija stvar na svijetu – zaključuje Stana.

– A vi, Marijane, želite li vi poručiti nešto za kraj, recite što god želite – kažem mu.

– Ako misliš da ćeš izgubit, onda ćeš izgubit. Ako imaš muda i dvije ruke možda ćeš izgubit, ali nećeš lako – kaže Marijan Beneš, šampion.

Tekst preuzet: Jutarnji list

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije BLmojgrad portala. Ostavite komentar: