Moje dijete od pet godina izvadilo je više puta krv od mene koji imam skoro četrdeset. Hvala bogu dječak je zdrav, prehlade, gripa, temperatura sastavni su dio dječijeg odrastanja, ali siguran sam da je više puta dao krv na analizu nego ja.
Posljednji put dva puta u četiri dana.
Kako u Banjaluci hara gripa i njega je zakačila. Zakazali smo pregled, otišli kod ljekara i poslije prvog dobar dan, uslijedilo je “MORAĆEMO IZVADITI KRV”.
To mi već dobrano ide na nerve jer je postalo gotovo nepisano pravilo da se i za najbezazleniji pregled, koliko to može da bude odlazak ljekaru, VADI KRV. Bilo je plača, suza ali kad ljekar kaže mnogo ne pitaš. Izvadili su mu krv, blic nalaz je pokazao šta je pokazao i ljekar je rekavši da mu je crveno, odnosno upaljeno grlo, prepisao antibiotik.
Nakon 4 dana došli smo na kontrolu i pogađate, prvo što je ljekar rekao je “moraćemo da IZVADIMO KRV”! Na moju konstataciju da moja sestra živi u Engleskoj i da joj dijete duplo starije od mog i da nikada nije IZVADILO KRV, ljekar je samo konstatovao da oni čuvaju svoje pare za zdravstveno osiguranje.
Hvala bogu sestrina djeca su zdrava, prolaze iste dječiije bolesti kao moja, prema potrebi posjećuju ljekara ali NIKADA DO SADA NISU VADILA KRV!
Doktor se sluša, pa sam čvrsto uhvatio dijete koje je već uplakano čekalo da ga “bocnu u prst”. Nakon desetak minuta čekanja nalaza, taj isti ljekar je uporedio sa nalazom krvi od prije 4 dana i konstatova da mora da promijeni antibiotik koji je već dijete skoro popilo. Parametri su bili isti kao i na nalazu od prije četiri dana. Prepisan mu je drugi antibiotik koji nije na listi, koji se kupuje u apoteci. Ok samo da ozdravi i da bude dobro. Ovaj put ljekar nije ni pregledao grlo zbog kojeg mu je prepisao prvi antibiotik i zbog kojeg mu je prvi put vađena krv.
Dijete se prema ugovoru sa Fondom zdravstvenog osiguranja liječi u privatnoj klinici i ljekar krvopija, mi je ponudio da sa uputnicom odem u polikliniku i izvadim krv što sam odbio, nisam želio da maltretiram dijete. Kada se završio pregled, platio sam nalaz krvi 40 KM i krenuo put apoteke da kupim antibiotik. U glavi su mi odzvanjale riječi LJEKARA KRVOPIJE, “U Engleskoj čuvaju pare za zdravstveno osiguranje”.
Došao sam kući i nisam imao mira. Nazavao sam sestru i iako sam unaprija znao odgovor, pitao sam je, “koliko puta je Lana do sada izvadila krv?” Nasmijala se i rekla” što pitaš, znaš da nije nikada”.Ispričao sam joj svoje iskustvo i ponovo je kroz smijeh rekla, pa zašto nisi otišao u onu labaratoriju (neću da reklamiram koju) tamo ti je taj nalaz krvi 10 KM. Nevjerovatno je kako ljudi koji ne žive više u Banjaluci nekada mnogo bolje znaju stvari u gradu nego oni koji žive u njemu.
Odgovorio sam joj da nisu pare u pitanje nego maltretiranje djeteta, na šta mi je spartanski kratko odgovorila, “svi ste vi brate pristali da budete maltretirani, zato se nikada neću ni vratiti!”
