Otvoreno pismo povodom najavljene gradnje na jednoj od najznačajnih lokacija u centru Banje Luke
Prije nekoliko dana, zaštitna ograda i napisi u medijima ozvaničili su navodni početak gradnje tzv. Bijelog dvora, stambeno-poslovnog kompleksa i hotela u centru Banje Luke. Naravno, najave za ovu građevinu nisu od juče. Prvi javni promotivni materijal pojavio se još krajem 2018. godine, međutim, uvijek je nedostajalo uvjerljivih dokaza da je cijela namjera dovoljno ozbiljna. Bilo nam je to, takoreći, nezamislivo. Sada se, konačno, čini da namjere jesu ozbiljne i da su javne reakcije na njih neophodne.
Kao građani ovog grada, kao arhitekti, urbanisti i nastavnici Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, zabrinuti smo – u najmanju ruku – onim što nam obećava „Bijeli dvor“, a obećava dramatičnu degradaciju centralne zone Banje Luke. U pitanju je kompleks sačinjen iz dva osnovna dijela. U pozadini, izuzetno velika masa objekta, horizontalno i vertikalno predimenzionisana, arogantno se nameće okruženju, više nego dvostruko premašujući visinsku regulaciju koju diktiraju, prije svega, istorijski objekti od najvećeg značaja: Banski dvor, Gradska uprava, Palata predsjednika, Hram, Narodno pozorište. Ispred, ka ulici, istaknuta je manja zgrada (navodno, izmjena postojeće) sa bijelom fasadom u pseudo-istorijskom stilu, koja teži, kako da se dodvori palanačkom ukusu, tako i da „odgovori“ na prisustvo Banskog dvora preko puta.
Možda nam se, danas, nakon tri decenije izgradnje raznih „dvorova“ duž puteva i sokaka, može činiti suvišnim da objašnjavamo da (pseudo)stilski stubovi, vijenci, lavovi i labudovi predstavljaju jedan bazični i svima prepoznatljiv kič. Izgleda, ipak, da nije suvišno; takva arhitektura sve češće nam se vraća, ovaj put umivena i dotjerana, tvrdeći da je vezana za „ekskluzivno“. Možda najbolji skorašnji primjer – i najveću opomenu – imamo u Skoplju, gradu slučaju. Tamo je pomisao da se lokalni urbani identitet može nazor utvrditi lošim replikama istorijskih stilova u konačnici rezultovala time da je Skoplje danas predmet ismijavanja, kako stručne, tako i šire javnosti. Pišemo, između ostalog, da bismo upozorili da takva sudbina može snaći i naš grad.
Sumirajmo: Iako možemo razumjeti privlačnost istorijskih arhitektonskih formi u gradu u kojem od istorije nije sačuvano mnogo, smatramo da površne istorične replike ne mogu biti odgovor na to složeno, stogodišnje pitanje savremene arhitekture. Banskom dvoru takve imitacije ne mogu pomoći, mogu ga samo uniziti.
Vratimo se na veliku zgradu u pozadini. Naime, zaista je teško opredijeliti se koji od prezentovanih objekata je pogubniji za ambijent užeg gradskog jezgra: laskavi i nikome potrebni istoricizam ili građevina mamutskih proporcija koja bi se vidjela iz svakog ćoška grada i koja bi sve oko sebe učinila, em tijesnim, em beznačajnim. Da budemo jasni, nismo protiv visokih zgrada, vitkih i odvažnih, ali ono što se vidi na ovim prvim prezentacijama „Bijelog dvora“ nije visoko, nego samo – da se slikovito izrazimo – gladno da zauzme što više utrživih kvadrata. To je možda i jedina poruka koja se može iščitati iz ove arhitekture, uprkos svim slojevima uljepšavanja i „brendiranja“.
Ukupna izgrađenost – ne prosta visina – ovdje je ključna. Naime, Regulacioni plan dijela centralnog područja grada Banja Luka, za dati prostor, propisuje jedinstvenu zonu sa dva osnovna parametra: koeficijentom zauzetosti Kz=0,8 i Koeficijentom izgrađenosti Ki=4,2 (što je i maksimalni zakonom dozvoljeni koeficijent). Ne raspolažemo preciznom tehničkom dokumentacijom i sudimo samo preko materijala dostupnog u medijima, ali, na osnovu onoga što vidimo, sumnjamo da je veliki objekat u pozadini značajno prekoračio zadati koeficijent izgrađenosti, tj. da je – ne samo vizuelno, nego i zakonski – veći nego što bi smio biti. Moguće je, naravno, da u toj sumnji griješimo. Zato pozivamo organe uprave nadležne u ovom slučaju da se očituju, te potvrde ili razviju naše sumnje.
Sve navedene teme, očigledno, nisu samo predmet arhitektonskog ukusa. Postoje formalne procedure kroz koje bi ovakvo idejno rješenje moralo da prođe i, na neki način, bude odobreno, korigovano ili odbijeno. Te formalne procedure su ugrađene u propise i planske dokumente, upravo da bi, kroz više slojeva, štitile javni interes (istovremeno ne ugrožavajući privatni). Polazeći od zabrinutosti da bi ovakav objekat mogao da ugrozi javni interes, željeli bismo da postavimo nekoliko pitanja vezanih za formalno i suštinsko funkcionisanje tih zakonskih mehanizama:
Na koji način su utvrđene nadležnosti u slučaju ovog objekta i – ako one nisu pripale jedinici lokalne samouprave, nego Ministarstvu – na koji način je Gradu ostavljena mogućnost da se stara o svojim najvažnijim prostorima?
Regulacioni plan je, za datu zonu, propisao izradu studije vizuelizacije. Da li je ta studija izrađena i predata? Od strane kojeg nadležnog tijela i odgovornog lica je odobrena (ako je odobrena)? Pozivamo da se, u javnom interesu, objave ključni elementi takve studije, kao i njena evaluacija. U važećem regulacionom planu, samo je, takoreći, jedan korak između obaveze izrade studije i raspisivanja opšteg javnog konkursa. Obje stvari upućuju na visoku važnost, te nužnu vidljivost u polju javnosti i arhitektonske struke. Studija vizuelizacije ključnih (arhitektonskih) lokacija u gradu ne bi trebalo da bude predmet pro forma razmatranja.
Da li do sada priložena tehnička dokumentacija ukazuje na to da je planirani objekat ispoštovao zadate urbanističke parametre: koeficijent zauzetosti, koeficijent izgrađenosti, minimum zelenih površina, površine predviđene za parkiranje? Mogu li nadležni organi uprave, u javnom interesu, objaviti elemente tehničke dokumentacije (ili posebnu shemu) na osnovu kojih bi javnost mogla samostalno da prosudi o ovim pitanjima?
Da li je Zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa izdao saglasnost za navedeni planirani objekat? Da li je takva saglasnost izrađena (i potpisana) od strane stručnog lica ili je, kao u nekim ranijim slučajevima, saglasnost potpisana samo od strane rukovodioca Zavoda?
Obavještavamo javnost da je o ovom slučaju upućen dopis i Međunarodnom savjetu za spomenike i lokalitete (ICOMOS).
Dopuštamo da u nekim od naših pretpostavki i tvrdnji griješimo, budući da nemamo uvid u kompletnu tehničku dokumentaciju. Spremni smo da budemo djelimično ili potpuno demantovani. Smatrali smo da je naša dužnost da reagujemo; možda rano (jer još nema dovoljno informacija), a možda kasno (jer su počeli radovi), ali svakako pišemo iz pozicije ljudi iskreno zainteresovanih za kvalitet arhitekture i gradskog prostora. Ne pišemo prvi put na ovaj način i, kao i ranije, nadamo se da time možemo potaknuti širu raspravu o prostorima u kojima živimo.
U Banjoj Luci, 11.3. 2021.
doc. dr Ognjen Šukalo
doc. dr Diana Stupar
Milica Malešević, Mast.inž.arh.
prof. dr Malina Čvoro
prof. dr Saša Čvoro
doc. dr Maja Milić-Aleksić
prof. dr Milenko Stanković
doc. dr Marina Radulj
doc. dr Maja Ilić
prof. dr Tanja Trkulja
