Izložba slika Milice Jovandić biće otvorena u Kući Milanovića večeras u 19 časova, a kuriozitet ove izložbe jeste to što će se slike ove, slobodno možemo da kažemo, samouke umjetnice koja je u mladosti imala tek jednog mentora prvi put naći pred publikom u njenoj 73. godini.
Milica Jovandić je rođena u Slavonskoj Požegi 15. januara 1953. godine od majke Mirjane i oca Sime, a u Banjaluku se njena porodica, gdje je provela cijeli život, doselila kada je imala svega deset mjeseci. Kako nam otkriva, svojevremeno je bila učenica profesora Bekira Misirlića, koji je prenio na nju ljubav za slikarstvo, ali zbog određenih razloga nije nastavila tim putem, iako je željela.
Jovandićeva tvrdi da ju je njen poštovani profesor pozivao da uradi neke slike povodom otvaranja Galerije u staroj željezničkoj stanici, današnjem Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, ali da ni tada nije uspjela da se odazove.
“Bio je zemljotres 1969. godine pa su slike koje sam radila u počecima svog slikarstva, a neke od njih bile su i nagrađivane, ostale u ruševinama. Poslije toga sam sve zanemarila, jednostavno nisam htjela da imam slike u kući jer me to boljelo. Nisam čak ni na izložbe išla”, kazala je Milica Jovandić za “Nezavisne”, poručujući da je danas srećna jer je nakon više decenija pauze u njoj ponovo zapaljena stara buktinja slikarstva. Da se vrati slikarstvu na nju su uticali komšije i unuci.
“Jednog dana sam se probudila i rekla sebi: ‘Kreni’. Čak i Misirlić mi je dolazio u san s onim svojim riječima: ‘Dođi i radi, dobićeš sve’. Kad sam odlučila, dobila sam podršku porodice, čak i od mojih bratanica koje žive u Francuskoj, Nevenke i Zorice. Želim da kažem da sam neizmjerno zahvalna profesoru Misirliću i profesorici i akademskoj slikarki Biljani Gavranović, koju sam slučajno srela. Ona mi je svesrdno pružila ruku i podržala moju želju za prvom izložbom, koja će se upravo ostvariti”, kaže Milica Jovandić. Ona dodaje da joj je Biljana Gavranović otvorila široka vrata svog srca i svog doma.
“Vidjela je moje radove i rekla da su dobri. Od srca joj zahvaljujem, kao i mojoj porodici i prijateljima na podršci. Kad sam krenula sa radom privuklo me slikanje akrilikom, mada sam nešto malo radila sa ugljenom i grafitom, sa željom da krenem od zavičaja i naše porodične postojbine”, navela je Jovandićeva.
Ona uoči svoje izložbe za “Nezavisne” otkriva zašto slika motive prirodnih ljepota.
“Opredijelila sam se za motiv prirode jer prirodu inače volim. Muž i ja smo često sa djecom obilazili naše postojbine, naše krajeve. Ostalo mi je to nekako najupečatljivije i najpoželjnije za slikanje, jer danas malo ko vodi svoju djecu u prirodu, nema vremena, radi. Nemaju vremena da djecu odvedu do njihove djedovine. Djedovine su danas napuštene. Moja djeca sa svojom odu, ali rijetko kad, ne mogu stići. Onda sam ja rekla, kad je to već tako, ja ću svoju djecu i svoje unuke da podsjećam svojim slikama na te ljepote, da bar stave na hodnik i da pogledaju u prolazu”, ističe Jovandićeva.
Ona objašnjava koji su joj krajevi i krajolici najdraži.
“Mlađa kćerka mi se udala u Kostadinoviće, koji su iz Glamoča. Ja sam po ocu iz Kupresa, a po majci iz Slavonske Požege. Tamo sam i rođena, iako sam cijeli život provela u Banjaluci. Muž mi je iz Grahova. Zetova majka je takođe iz Preodca pa sam i to oslikala u čast i poštovanje za moju priju, koja je umrla”, priča umjetnica.
Kako tvrdi, Jovandićeva nikad ne gleda unazad, već samo naprijed.
“Nastaviću da slikam prirodu. Mogu cijeli preostali život da radim slike planine Šator i krajolike oko njega, a da nijedna slika ne bude ista. Znate kako pjesnik opjevava svoj rodni kraj, pa tako i moja malenkost želi da oslikava te krajeve za koje sam emotivno veoma vezana”, poručuje Jovandićeva za kraj razgovora za “Nezavisne”.
Izvor: Nezavisne
