Na današnji dan, prije pet godina, umro je Marijan Beneš, jedan od najboljih evropskih boksera svih vremena i legenda Banjaluke, grada u kojem je, kako je sam govorio, doživio mnogo lijepih, ali i krvavih dana.
Uamaterskoj boksersoj karijeri borio se u 299 mečeva, 272 završio je pobjedom, izgubio samo 16. Imresivan je i skor njegove kratke, ali zvjezdane, profesionalne karijere: od 39 mečeva, 32 je završio pobjedom, od čega je 21 put pobijedio nokautom.
Ali, Marijan je bio mnogo više od statistike. Bio je pjesnik u životu i gladijator u ringu, jugoslovenski Roki Balboa, banjalučki šmeker, čovjek široke ruke.
Svi znaju da je novac krvavo zarađen u ringu dijelio šakom i kapom. O tome su se ispredale urbane legende.
Kako je sam priznao pred smrt, tokom života je podijelio više od pet miliona maraka i na kraju ostao bez ičeg, bar u materijalnom smislu.
Čuveni sportski komentator Dragan Nikitović opsiao je Beneša kao “najvećeg tragičara jugoslovenskog boksa” i nije pogriješio.
Zbog čestih povreda u ringu, ostao je bez oka, stigla ga je i bolest, pa je ostao i bez glasa, savladale su ga Parkinsonova i Alchajmerova bolest.
Umro je u 68. godini u domu za stare, a do posljednjeg dana uz njega je bila njegova bivša supruga Stana, koja je, 23 godine nakon razvoda, došla u Banjaluku da ga njeguje.
Ipak, možda je najbolje od svih Beneša opisao jedan mladi Banjalučanin, Amar Prlja, tada gimnazijalac odlikaš, a danas student medicine, koji je bio posljednji Marjanov učenik u ringu.
Kako je Amar rekao, povodom smrti svog trenera i učitelja, Beneš je bio pravi “arhitekta karaktera”.
– Bio je divan čovjek i odličan trener, ali ne samo trener. Bio nam je otac, djed, prijatelj, pravi arhitekta karaktera, koji je ne samo mene, nego i mnoge druge mladiće usmjerio na pravi put i naučio da se bore u životu – rekao je Amar 2018. godine za Srpskainfo.
Amar i drugi dječaci iz banjalučkog naselja Veseli Brijeg, gdje žive uglavnom Romi, trenirali su u Benešovoj školi boksa “Feniks”.
“Feniks” je bio posljednji poduhvat Marijana Beneša. Čuveni šampion je namjeravao da na svom imanju u Vrbanji otvori školu sporta, kako bi mlade ljude usmjerio na ravi put i sklonio ih sa ulice.
Bolest ga je spriječila da ostvari svoj plemeniti naum.
– Kada je mene trenirao više nije mogao da govori, ali bilo je dovoljno da me pogleda i da razumijem svaki njegov savjet ili naredbu. To se razumije srcem, a ne riječima. I ko god je htio da ga razumije, mnogo je od njega naučio – pričao je Amar Prlja.
A Marijan Beneš se mnogo puta u životu, kao mitski Feniks, dizao iz pepela.
Odrastao je u porodici prosvjetnih radnika, a kao dječak je pisao pjesme i svirao flautu i klavir. Boksom je počeo da se bavi u Tuzli, gdje je tada živjela njegova porodica.
Vršnjaci su ga, zbog njegove finoće i interesovanja za umjetnost, zadirkivali da je djevojčica, pa se Marjan pridružio dvojici starije braće, koji su trenirali boks.
Skrenuo je pažnju na sebe, kada je nokautirao mladića od 18 godina. On je imao 10.
Imao je 16 godina, kada je, kao velika bokserska nada, prešao u banjalučku “Slaviju” i zaljubio se u grad na Vrbasu.
Tu počinje i završava njegova blistava karijera amaterskog boksera. Šampion BiH je bio 9 puta, prvak Jugoslavije 4 puta.
Na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine osvojio je titulu šampiona Evrope i te je godine proglašen najboljim sportistom Jugoslavije.
Uprkos bolesti, a dijagnostigfikovan mu je hepatitis, odnosno žutica, 1977. prelazi u profesionalce.
Stariji Banjalučani se još sjećaju čuvenog meča u dvorani Borik 1979. godine, kada je, nokautom u 4. rundi, pobijedio Žilberta Koena i postao profesionalni šampion Evrope.
Evropsku titulu je odbranio 4 puta.
Ali, svoje je pobjede i nokaute platio zdravljem.
Nije Marjan bio legenda samo u ringu. Još se u Banjaluci prepričavaju urbane legende o bokseru pjesničke duše.
Navodno je dovezao prvi “BMW” i jedan od prvih sportskih “mercedesa” u Banjaluku i otvorio jedan od prvih kafića u Zanatskom centru, koji je postao kultno okupljalište gradske raje.
Prepričavalo se i kako se u tom kafiću “tukao sa mangupima i siledžijama”, da je uvijek bio na strani pravde i borio se za slabije.
I da je imao ženu ljepoticu i para da “ne možeš da ih prebrojiš”.
I da je nokautirao “koga je htio”, pa čak i Tita.
Kako je sam Beneš pričao, u vrijeme kada je palio i žario ringovima širom Evrope i svijeta, bio je pozvan na prijem kod Tita.
– Kad me je vidio, rekao je: “A ti si onaj mali, što se opasno bije!” Odgovorio sam mu: “Niste ni vi, druže Tito, puno viši!” Svi su zanijemili, kao da sam ga nokautirao, a on se zagrcnuo od smijeha! Tito je bio pravi laf – pričao je Beneš prije desetak godina za EuroBlic.
Beneš je bio i pjesnik, objavio je nekoliko zbirki poezije, a i drugi su pjesnici pisali stihove o njemu.
U stihovima je čuveni bokser opisao i svoju najveću traumu, a to nisu bile mnogobrojne bolesti i povrede, nego izdaja, koju je doživio u svojoj dragoj Banjaluci.
U ratu devedesetih je bio primoran da napusti Banjaluku, ali za starog šampiona nigdje nije bilo mjesta.
Govorio je:
– U Banjaluci i Beogradu mi kažu da sam ustaša, u Zagrebu da sam četnik, a ja sam partizan.
Izvor: Srpskainfo
