U drvenoj, trošnoj kući na broju 65, u zaseoku Damjanovići, okruženoj brdašcima i njivama Goleša, iza struge obrasle travom, kao i te 2009. kad je zauvijek otišao i sad stoji pisaća mašina na kojoj je Đuro Damjanović noćima ispisivao snove i tuge svoje duše.
Na prašnjavom podu razbacani su njegovi rukopisi i knjige, a na stolu “Glas Srpske” iz 1995. Na broju 65 vrijeme je stalo, on je otišao sa ovog svijeta, a pisaća mašina kao da čeka da uđe njen vlasnik i da počne magija.
Prašnjav i pohaban “Glas Srpske” od 6. i 7. maja 1995. otvoren na stranama kulture piše da je Đuro Damjanović dobitnik nagrade “Branko Ćopić” pod naslovom “Đurđevdanski čovjek”, a i to je simbolično jer je rođen 6. maja. Značila je Damjanoviću ova nagrada, a kako kažu oni koji su ga poznavali mnogo je volio “Glas” jer je na stranicama našeg dnevnog lista objavio prve pjesme, intervjue i osvrte. Stoga nije ni čudno što taj primjerak iz 1995. i danas stoji u njegovoj sobi, kao i primjerak “Pulsa”, ali je čudno što je zajedno sa knjigama i razbacanim rukopisima prepušten na milost i nemilost glodarima i zubu vremena.
Pamte Đuru mnogi u Banjaluci, književnici, konobari, ljudi koji su ga često sretali u Gospodskoj ulici, ali ekipa “Glasa Srpske” posjetila je njegovo rodno ognjište gdje ga se rado sjećaju i seljani Goleša. U to smo se uvjerili na licu mjesta. Naš odlazak u Goleše pratio je pravi julski zvizgan, a putujući kroz ovo živopisno selo nemoguće je ne uočiti ljepotu prirode koja nije bila škrta prema ovom zmijanjskom selu. Naša ekipa prvo se zaustavila pred zadrugom sa ciljem da nas seljani upute na rodnu kuću Đure Damjanovića, a oni nam rekoše: “Ima još do Đurine kuće, sad ste u Pervanu, odnosno u Golešima, a trebate u Damjanoviće, ali blizu je to”. Pokazaše nam i urušenu građevinu pored zadruge i rekoše da je to nekad bila škola koju je i Đuro pohađao.
Priču nastavi seljanin Milutin Ružević koji nam ispriča da se Đure u selu rado sjećaju i napomenu da je on iz Gornjih Goleša, a pisac iz Donjih.
– Pamtim ga kao finog i školovanog čovjeka. Bio je pisac, povučen, samo ne doživi nekih godina. A bio je dobar čovjek. Sjećaju se ljudi ovdje njega, često o njemu prozborimo. Niko se ne tuži na njega da je bio loš čovjek, koliko znam, a imam 87 godina. Nikad za toliko godina nisam čuo ništa loše o Đuri. Znao sam mu i oca i mater, bili dobri ljudi – kaže Ružević.
Oronuli ostaci Đurinog doma
Njegov komšija Novak iz Gornjeg Pervana, napomenuo je da je Đuro Damjanović pisao o sirotinji te da nije bilo Skendera Kulenovića i Branka Ćopića otišao bi u zatvor.
– Pisao je istinu, on je bio duša. Poštovao je ovaj kraj. Ovdje je danas pusto, nema naroda – završi priču Novak i uputi nas na pravac do zaseoka Damjanovići.
Nakon navođenja seljana stigosmo u rodno mjesto našeg pisca i poklonismo se njegovom grobu ispod lipe, a na grobu urezani stihovi: “Često u gorke noćne sate… U sivom prostoru sobe neme… Kad duh probuđen na papir krene… Ja osećam da iz mene na papir kaplju krv i vreme”. I nijema je danas Đurina soba, u njoj i jesu tragovi njegove duše, stoje u vremenu. Pred njegovom rodnom kućom zatekosmo njegovu rođenu sestru Saru Mijanović koja nas je svojim sjećanjima odvela u svijet Damjanovića i u sve ono što je bio za porodicu, Goleše i Banjaluku.
Posebna je ljubav sestre i brata o čemu svjedoči i pjesma koju je Đuro posvetio svojoj rođenoj sestri pod nazivom “Moja sestra Sara”. Ona nam reče da je tad imala 17 godina i s ponosom nam je pokaza.
– Đuro je bio mnogo lijep, bio je kao glumac što kažu.
Bila sam tek djetence kad je jednom došao kući, a bila je zima. Hoće on da nam pravi puding, a nema mlijeka i on na vodi napravi puding. Tog se sjećam pa čini mi se sjećam se i šerpe u kojoj nam je kuvao – započinje Mijanovićeva.
Priča kako je kad dođe kući ljeti išao da kosi te da su za njega oni bili čudni, a on čudan njima.
– On noću piše, a ujutru rano otac zove da ustaje i kaže mu: “Šta cijelu noć kucaš na onoj mašini”, a Đuro mu odgovori: “Ne mogu ja pisati kad ti hoćeš, nego kad ja mogu”. Noću se probudi, ustane i piše, a preko dana spava. Volio je šetati, otići na rijeku, ali i hodati po selu gdje je prikupljao informacije. Onda zapiše to što seljani pričaju, a poslije se oni ljute. Kažu “nismo mi znali da si ti zato došao kod nas”, jer on dođe, sjedne s njima i popriča i zapiše to što su pričali. Tako je bilo – pripovijeda ona.
Kako nam je kazala jedno vrijeme u selu nije bilo škole pa su đaci, a s njima i Đuro, išli u školu u kuću Damjanovića u kojoj je on poslije živio.
– Tu je bila škola nekih godinu dana. Pričali su da ih je učio učitelj s ovih naših krajeva i da je jednom istukao Đuru, a ovaj mu se protivio i rekao mu: “Tučeš me u mojoj kući” – priča Mijanovićeva i kaže da se pisac znao naljutiti, ali da je brzo popuštao.
Kako nam je kazala, Damjanović je boravio u rodnom selu poslije udesa 1985. pa do samog kraja, a pješke je išao do grada i do kafane. Zaraslim puteljkom odvela nas je do spomen-ploče na mjestu gdje je pronađen mrtav 2009. godine, na samo par koraka od kuće i pokazala nam prečicu kojom je redovno prelazio 15 kilometara do grada.
– Taj dan kad se smrz'o, drugi naš brat je primijetio da ga nema. Mislio je da nije ni došao kući, ali kad je krenuo ovim putem našao je njegovu kapu pa ga je kod ove ploče i zatekao. Do svoje kućice nije stigao, malo je falilo, ali takva sudbina. Nije mu se dalo – rekla je Mijanovićeva i dodala da je Đuro prestao piti sigurno nikada ne bi mogao pisati tako kako je pisao, jer kako reče pjesnici su sasvim drugačiji od nas.
Uputila nas je do kafane u selu koju je držao Mlađo Ćutković gdje je Đuro često sjedio. Ćutković u doba “Kočićevog zbora” pravi pomen svom drugu.
Naša ekipa stigla je do čuvene kafane kod Ćutkovića, koja više ne radi ali u kojoj na zidu i dalje stoji slika Đure Damjanovića. Ćutkovića nismo zatekli kod kuće, ali jedan seljanin nam ispriča da je pisac često sjedio u toj kafani s njim i da je pričao uz čašicu rakije, a kad zastane, konobar mu kaže da nastavi, a Đuro bi mu odgovorio: “Dospi ti pa ću nastaviti”.
Ako bismo se zapitali šta bi nam Đuro Damjanović danas rekao da nas vidi, njegova sestra Milana Majar kaže da bi rekao nešto u svom stilu poput rečenice: “Man'te se ćorava posla. Mnogo je lakše sa mnom piti nego o meni pisati.” Roditelji su joj pričali o njemu, a u sjećanju joj je ostao njihov prvi susret na seoskom putu između Goleša i Gornjeg Pervana.
– Znala sam da je to on iako se do tada nismo sreli. Izašla sam iz auta, pozdravila ga i ponudila mu da ga povezemo. Rekao mi je da ide kod ujaka u Ikaloviće. Dok sam mu pomagala da uđe u auto rekla sam da i ja idem tamo.
Pogledao je u mene, zatim u moju djecu pa ponovo u mene. Pratila sam njegov pogled ali nisam očekivala da je već shvatio ko sam. “Ti si moja sestra koja je otišla u Siriju,” rekao je i ne očekujući da to potvrdim, nastavio da priča sa mnom kao da je to naš stoti susret, a ne prvi – ispričala je ona i dodala da ga je kasnije sretala kod Banskog dvora i u Gospodskoj ulici, ali da joj je njihov prvi susret ostao u sjećanju kao najsnažnija asocijacija na porodične vrijednosti.
Kako kaže, pominjanje njegovog imena izmami osmijeh na njenom licu, nikada tugu.
– Bio je drugačiji i to je, rekla bih, jedini njegov grijeh koji mu je donio nevolje u životu. Đuro je bio satkan od prefinjenih niti i kao takav savršeno se slagao sa samim sobom. Dijete u njemu odrastalo je i stasavalo u čovjeka, ali je zadržalo svoju iskrenu, nevinu dječiju dušu. Da je bio drugačijeg kova vjerovatno bi imao i drugačiji život. Mnogi nisu shvatili zašto Đuro nije želio da živi uobičajenim, mirnim životom. Umjesto toga krenuo je putem boema. Ali baš na tom putu nastale su anegdote koje će prepričavati i generacije koje dolaze. Rijetki su književnici koji nas, čak i nakon smrti, mogu nasmijati do suza. A Đuro je bio takav i nemoguće je pamtiti ga drugačije – objasnila je Majar.
Kako kaže bio je brz na jeziku i iskovao je riječi zlata vrijedne.
– Jedna takva umotvorina nastala je u razgovoru sa mojom mamom. Nakon što je štampana knjiga poezije “Istočno od neba” u kojoj je objavljena pjesma “Pili smo suze”, posvećena mom pokojnom ocu, Đuro je donio knjigu mojoj mami. Ona mu je tada prigovorila što u rukama nosi knjigu umjesto da drži svoju djecu. “Moje knjige su moja djeca,” rekao je Đuro a ona se zabezeknuto prekrstila.
Poentu njegovih riječi nije shvatila pa je kasnije rekla mom starijem bratu da joj se čini da je Đuro “skroz-naskroz” poludio. Mi smo se smijali ne Đuri već mami koja nije razumjela šta Đuri znače njegove knjige – ispričala je Majar.
A o toj Đurinoj posebnosti za “Glas Srpske” govorio je njegov prijatelj, književnik Ranko Preradović Deda koji je priču započeo rečenicom: “Bio je jedan od najboljih ljudi”.
– Bio je elokventan, pametan čovjek. Đuro Damjanović i Miro Mlađenović bili su dva najljepša čovjeka u Banjaluci i dok su bili mladići trenirali su dizanje tegova. Meni je to bilo bezveze. Međutim, otišao sam na jedan njihov trening i kad sam vidio šta ljudi rade shvatio sam da je to pozitivno. Oni su bili ljepotani, moćni – priča Deda.
Kako kaže Đuro je svoje posljednje godine proveo protestujući protiv stanja.
– Svi su mislili Đuro je lud, ali ne. On nije imao drugi način protestovanja osim tog načina života. Tu se onda i alkohol upetljao. Ali on ništa nije radio zlonamjerno, to je sve posljedica jedne ljudske patnje. Njegovo posljednje životno ponašanje je bilo protest zbog svog srpskog naroda, jer što bi jedan čovjek kao što je Đuro koji je i u Beogradu bio cijenjen i poštovan, što bi ostavio u Beogradu ženu i dijete i došao u Banjaluku u rat da s nama živi – objasnio je Deda.
Naglasio je da Damjanovića u Banjaluci i Krajini od njegove generacije, u književnom smislu, niko nije nadmašio, ali Banjaluka nikako da se osvijesti jer kako kaže Banjaluka se Đuri nije odužila ni blizu.
– Đuro nije obična ličnost, on je dosta složen, eto kreće kao sportista, a na kraju iz Banjaluke izlazi kao alkoholičar, ne voli ga niko, neće s njim da sjede. To je usud ljudski ali i veličina – rekao je on.
Deda nam je ispričao i jednu anegdotu za koju je rekao da nije njegova, ali da je zapravo najbolja književna kritika u Banjaluci.
– Jutro, Đuro ustao i dopješačio iz Goleša na Filozofski fakultet, nekadašnju pedagošku akademiju, da popije svoju jutarnju rakiju. I popio je on tu rakiju i na izlazu sretne književnika Ranka Risojevića. I kaže Risojević: “Zdravo, Đuro”, kaže Đuro: “Zdravo, Ranko”. A na ćošku izlaza profesor Živanović sluša to, a Đuro ode na gornje stepenice i zovnu Ranka: “Ranko, samo nešto da ti kažem. Ovaj naš krajiški narod ima dva velika problema”, a Ranko se smije i kaže: “Đuro, koja?”, kaže Đuro njemu: “Ti mnogo pišeš, a ja mnogo pijem”- priča Deda.
Dodao je da je Đuro Damjanović zavjetovao zemljaka, novinara Vidosava Vicu Đurđevića da napravi knjigu o zmijanjskim piscima, što je ovaj i uradio objavivši knjigu “Zmijanjski pisci, Kočićevi sljedbenici” kojom je obuhvatio 94 pisca. Kako Deda kaže, da je Đuro sad živ rekao bi: “A, Vico, pa ti si lud otkud nas toliko”.
Književnik i novinar Milan Rakulj kaže da je Jesenjin u godini svoje smrti napisao pet verzija kratke autobiografije i u svih pet zapisao je rečenicu “Kad sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika”.
– Bez ikakve pretencioznosti i namjere da sebe poredim sa Jesenjinom, moram reći da sam se slično osjećao kada sam prvi put vidio Đuru Damjanovića. To je bilo u vrijeme kada sam studirao na Odsjeku za srpski jezik i književnost sa sjedištem u bivšoj zgradi Filozofskog fakulteta u centru Banjaluke. Đuru sam u birtiji fakulteta u podrumu zgrade viđao svakodnevno i pouzdan znak da dolazi bilo je upravo ugašeno svjetlo jer bi teturajući se, slučajno ili namjerno, lijevim dlanom uvijek potrefio šalter koji se nalazio na zidu pri vrhu stepenica – kaže Rakulj.
Ko je bio taj čovjek kojeg je krajem sedamdesetih zbog priče “Golimjesto” napadala banjalučka birokratija, a branili ga pisci o kojima smo mi upravo učili Branko Ćopić i Danilo Kiš.
– U posljednjim godinama svog života za jedne bio je propali talenat neiskorištenih potencijala, za druge ogromna književna prijetnja, a za nas studente živo oličenje književnosti. “Mali šta studiraš”, pitao me je bar dvadeset puta. Svaki put bih odgovarao: “Srpski jezik”, a on bi sa čudnim sjajem u očima vraćao: “I ja isto”. U tim trenucima uvijek bi prepoznao njegovu radost iz teksta “Dan kada je jutro bilo slovo”. Riječ je o uvodnom tekstu u njegovu knjigu poezije za djecu “Negde nešto peva” u kojem je opisao svoj prvi dan škole.
Ubijeđen sam da ga ta radost nije napustila do posljednjih časova života – priča Rakulj.
Dodaje da je boemija bila tek posljedica velike radosti, talenta i životnih okolnosti.
– Kao što su mu Ćopić i Kiš skidali kapu zbog književnog rada kada je imao svega 25 godina, tako bi mu pod starost, da je to bilo moguće, Tin Ujević i Rade Drainac, možda i vidno postiđeni, skinuli kapu zbog boemije – zaključuje Rakulj.
Danas njegove rukopise, knjige i uspomene jedu miševi u Golešima. Bilo bi lijepo da se Banjaluka oduži Đuri Damjanoviću, najvećem piscu kojeg ima i da sačuva ovo blago od propadanja.
Milana Majar je istakla da je Banjaluka uvijek znala da prepozna najveće među velikima.
– Đuro je jedan od takvih izdanaka i znam da neće biti zaboravljen. Prvi koraci su učinjeni osnivanjem književne nagrade “Đuro Damjanović”. Postoji i ulica koja nosi njegovo ime. Tom ulicom Đuro je išao u svoje Damjanoviće. Voljela bih da osnovna škola u Golešima nosi njegovo ime jer je Đuro tu, u svom rodnom selu, spoznao prva slova. Naučio je da niže stihove i rečenice koje su ga učinile besmrtnim i doprinijele da bude štovan i trajno sačuvan u srpskoj književnosti. S obzirom na to da Đuru nazivaju posljednjim banjalučkim boemom vjerujem da bi mnogi pozdravili ideju da u našem gradu bude postavljena bista posljednjeg banjalučkog boema. Na taj način bio bi sačuvan duh vremena koje nam je darivalo Jednog, Jedinog i Jedinstvenog Đuru Damjanovića – rekla je ona.
Đuro i “Glas”
Književnik Ranko Preradović Deda govorio nam je o Damjanovićevoj vezanosti za “Glas”.
– Domaće je domaće. Ne možeš ne voljeti “Glas” ako si prve svoje pjesmice u “Glasu” objavljivao, ako si prve rečenice kazao “Glasu” što je Đuro radio. “Glas” je volio kao svoje najdraže, ali u “Glas” je dolazio samo onda kad su ga razumijevali, mnoge je tamo volio, a posebno sportskog novinara Limuna Papića. Usred hajke protiv njegove priče “Golimjesto” jedini se Limun Papić digao u njegovu odbranu. To su te veličine ljudske, trebalo je tada stisnuti petlju pa stati na Đurinu stranu – kazao je Deda.
Prema njegovim riječima, Damjanović je volio mnoge “Glasovce”, sjedio i pio s njima.
– Volio je i urednice kulture, jer su ga svi dočekivali sa ljudskom pažnjom koju nije imao. Svaka mala pažnja njemu je značila. I još kad tu pažnju pokaže njegov “Glas”. Mnogima od njih je posvetio pjesmu – dodaje on.
tekst i fotografije Glassrpske, Ilijana Božić
