Od našeg dopisnika Ozrena Tinjića
Mora se priznati da smo mi, Bosanci i Hercegovci, po mnogo čemu i u najmanju ruku- interesantan narod. Samo jedno putovanje do BiH, ako ne vjerujete, a koje neodoljivo podsjeća na kultni film ”Ko to tamo peva”, sigurno će vas uvjeriti u istiniost tvrdnje sa početka ovog teksta.
Ponajviše zahvaljući jeftinoći (a posebno u ova kokuzna vremena), svake godine, tačnije ljeta, po pravilu, odlazim u tako drage južne krajeve autobusom. Nerijetko je tu i kabina za pušače, ohlađeno piće, pa je nekako lakše. Jeste da putovanje dugo traje, ponekada je nepodnošljivo, no sama pomisao na skori susret sa voljenim gradom rastjeruje sve one ružne misli što se neminovno roje. Boga molim da se među mnogobrojnim putnicima ne nađe dežurni nezadovoljnik, gunđalo, koji svojim primjedbama handri čitav autobus. Ili, ne daj bože, da se nađe drugi koji u neko gluho doba noći skine cipele pa imate osjećaj da ste u nekoj vrsti gasne komore, ali- šta se može. Taman čovjeka hvata prvi san, kad tamo, negdje u dnu autobusa, muklu tišinu para zvuk derućeg celofana, klepetanje randljika… Sjetio se neko kasne večere, kao da im nije dovoljno da su poklopali sve i svašta čim je autobus krenuo iz Švedske (kao da u Bosni nista neće jesti!).
Napokon, eto jutra i one, već čuvene, kafane kod Makica, na samom jugu Austrije. A kada ste tamo, znate da ste blizu Slovenije i jos malo pa smo nadomak našoj Bosni. Vesela družina putnička naprosto hrli iz autobusa, naručuju se prve jutarnje kafe i nadaleko poznata gulač čorba. Mamurluk i pospanost nestaju kao rukom odneseni. Promatram sve te ljude, doduše, još ”zgužvanih” lica od spavanja (ako se to može tako nazvati) i nesvjesno slušam sjetne monologe o njihovim kućama, bašzama, stanovima, sokacima i komšilluku. Putem kroz Hrvatsku, promiču pored nas Zaprešić, Zagreb, Ivanić Grad, Popovača, Kutina, Okučani… U zraku se naprosto osjeća napeta atmosfera iščekivanja prelaska mosta u Gradišci. Na vidiku poznati željezni most, otimaju se spontani uzdasi a ponegdje veselo kliktanje.
-Napokon stigosmo kući!, čujem razdragane komentare.
Zaboravlja se na natekle noge, jedu se, valjda od nervoze, posljednji ostaci hrane.
Nakon nekih mjesec dana, na povratku u Švedsku, srećem pokoje poznato lice koje je putovalo zajedno sa mnom u Bosnu. Eto- opet smo zajedno. Spontano se osvrćem oko sebe, pribojavam se da u autobusu nije ono dežurno gundjalo. Na kraju, mogu odahnuti. Nema ga! Već od samog polaska, a ni do Klašnica nismo stigli, onako uz bureke, sirnice, pokoje pile i nezaobilaznu šljivovicu, čujem oko sebe price o utiscima sa odmora, odlasku na Jadran (mojoj saputnici- sapatnici unuk napokon naučio plivati, op.a.) obnavljanju kuća, svakakvim troškovima i joč koječemu. Konačno, sve bi bilo dobro da nije bilo jednog unfala. Naime, neka žena je u prtljažnik, izmedju svih tih torbi i kofera, smjestila i plasticnu kantu sa kiselim kupusom! Da li od drndanja, naglih zaokreta autobusa, prevrnu se kanta a autobusom se poce širiti ”ugodan” miris. Sjecam se jednog pjane koji, naglo se probudivši, uzviknu: ”Kad će sarma!?”
I opet dolazi jutro, dva sata vožnje kroz Dansku. Kroz jutarnju izmaglicu pomalja se vitko zdanje prekrasnog mosta što spaja Dansku i Švedsku. Odjednom se osjeti spontani i nadasve razdragani uzvik iz putničke mase:
– Evo nas kod nase kuće!
Zaista, kako se onda ne sjetiti one stare uzrečice i u sebi reci: Znaš ti nas- j**o ti nas! Jer, gdje je nama, ustvari, naša kuća!? U Bosni ili Švedskoj?
Ozren Tinjić
