Sve više djece, pa čak i malih beba, dosta vremena provodi pred ekranima. O uticajima ekrana na mozak i ponašanje najmlađih za BUKU govori Bojana Delibašić Bjelić, socijalna radnica iz Banjaluke
U posljednjih 10-ak godina proveden je veliki broj različitih istraživanja vezano za uticaj „ekrana“ na razvoj i odrastanje djeteta. Istraživanja su dokazala da ekrani bitno utiču na razvoj mozga kod djece, posebno u mlađem uzrastu. Dječiji mozak je prilagodljiviji i ima veću sposobnost mjenjanja u odnosu na stimulacije iz okruženja, ta sposobnost omogućava nezrelom dječijem mozgu da brzo uči nove vještine, mnogo uspješnije nego odrasli mozak. Međutim kontinuirana izloženost djeteta ekranu posebno u uzrastu do 3 godine može biti vema štetna za njegov psihofizički i socijalni razvoj.
Kao i većina stvari tako i „ekrani“ imaju svoje dobre i loše strane zato je važno da odrasle osobe, a prije svega roditelji budu osvješteni o ovoj problematici i pravilno i odmjereno doziraju i usmjeravaju dijete prilikom konzumiranja sadržaja sa različitih ekrana.
Bojana Delibašić Bjelić, socijalna radnica koja ima više od petnaest godina iskustva u radu sa djecom i mladima kroz različite preventivne, psiho-socijalne, istraživačke i volonterske aktivnosti i projekte, kaže da ne moramo biti naučnici da bismo se bavili temom uticaja ekrana na dječiji mozak, ali da su nam ipak potrebna neka bazična znanja o tome šta se dešava sa mozgom u kom razvojnom periodu djeteta, te kakve su stimulacije dobre, a koje nisu u određenom uzrastu djeteta.
„Najprostije rečeno mozak u svom razvoju ima nekoliko bitnih razvojnih perioda/zamaha, neki se dešavaju još dok je beba u majčinom stomaku, a neki, za ovu temu važni, su oni nakon rođenja djeteta. Takav jedan period je od rođenja pa do treće godine. U ovom uzrastu presudna je živa interakcija, jer takve interakcije mozak djeteta može da primi i obradi, pošto mu je sve novo, prepuno boja, oblika, tonova, interakcija i bez tehnoloških pomagala. Ako dijete u ovom uzrastu izlažemo ’ekranu’ njegov mozak dovodimo u neprirodno stanje pobuđenosti tzv. pregrijavanja, ono tada ne može da primi i obradi toliku količinu informacija. Mozak se doslovno pregrijava i dovodi do različitih reakcija od tuposti, ne reagovanja na druge podražaje iz okruženja do tzv. potpune hipnoze, do neprijatnih emocija ljutnje, nezadovoljstva, plakanja, agresivnosti i slično“, rekla je za BUKU Bojana Delibašić Bjelić.
Ona kaže da to u kasnijem uzrastu djeteta može dovesti do promjena koje izazivaju poremećaje koncentracije, oslabljenih govornih vještina, probleme u učenje, povećanu impulsivnost i smanjenu sposobnosti samokontrole, slabiju pokretljivost mišića i druge zdravstvene probleme.
„Još jedan značajan period u razvoju mozga djeteta je adolescencija, tada trebamo obratiti posebnu pažnju na spoljašnje podražaje, a posebno uticaj savremenih tehnoloških dostignuća. Adolescentski mozak je kvalitativno drugačiji i od dječijeg i od odraslog mozga. Promjene koje mozak doživljava u tim godinama su drastične i pored onih u periodu do treće godine, najznačajnije za čitav ljudski vijek. U teoriji, adolescenti mogu da donesu prave odluke i razumne izbore, samo do njih dolaze sporije od odrastlih, koriste drugačije dijelove mozga za procesuiranje datih informacija. Zamislite da mozak odrasle osobe pri donošenju odluke o nekoj situaciji radi na super brzi wi-fi internet, dok mozak adolescenta radi na dail-up internet, onda vam je jasno u kakvom problemu je adolescent kada treba da prosudi šta je dobro, a šta da ne učini. Posebno ako imaju vršnjačku publiku i podsticaj, skloniji su nepromišljenim i rizičnim postupcima, teže kratkotrajnim zadovoljstvima, eksperimentisanju sa alkoholom, cigaretama, drogama, ljubavnim vezama, ispituju svoju seksualnost. A ako na sve ovo dodamo negativan i nekontrolisan uticaj sa ekrana i interneta, različita kratkotrajna uzbuđenja su im dostupnija te su saminm tim izloženiji različitim opasnostima i rizicima (komunikacija sa nepoznatima, internet vršnjačko nasilje, pornografija, scene nasilja, on line nasilne igre i sl. sadržaji puni govora mržnje i nasilnog ophođenja) koji mogu poljuljati njihovo samopouzdanje i integritet u realnom životu te dovesti do različitih psihičkih i razvojnih poremećaja“, objašnjava Bojana.
Ona ističe da je preporuka svih stručnjaka da djecu do treće godine života uopšte ne izlažete bilo kojim digitalnim sadržajima (TV, računari, mobilni telefoni, tableti – ekranima), u tom uzrastu za djecu je veoma korisna živa interakcija sa okruženjem, posebno bliski kontkt sa ljudima, a posebno boravak u prirodi.
IZAZOV RODITELJIMA
Bojana kaže da je evidentno da je za roditelje ovo problem i izazov, jer su i sami konstantno okruženi različitim ekranima i sadržajima koji privlače pačnju. Nerjetko su u situaciji da će djetetu uključiti crtić ili igricu kako bi završili neki posao ili malo odmorili, ali to ne smije biti izgovor da djete konzumira te sadržaje više od granice dozvoljenog.
„Ako sa djetetom uspostavite jasan dogovor koliko može da koristi ’ekrane’, naravno u skladu sa uzrastom, vrijeme kada može da koristi, sadržaje koje može da konzumira, ako mu najavite koliko minuta ima do isteka dozvoljenog vremena i da mu bude jasna posljedica ako pretjera, vjerujem da ne bi trebalo biti izljeva bjesa kada je vrijeme da se ekran isključi. Da i nama odraslima otmete nešto iz ruke bez najave, a što je uz to i veoma privlačno, hipnotišuće ne bi nam bilo svejedno, vjeruje da se većina ne bi rasplakala, ali bi mnogi bili ljuti i izrevoltirani“, ističe Bojana.
Prema nekim pokazateljima ukoliko se boravi sat vremena pred ekranom, potrebno je dva sata neke fizičke aktivnosti, po mogućnosti vani, a za psihosocijalni razvoj djeteta veoma je važna slobodna igra generalno, sa vršnjacima i odraslima, jer doprinosi razvoju širokog spektra vještina kod djece. Svi se stručnjaci slažu da djeca treba da skaču, da se penju, provlače, uvalče, da koriste različite predmete, oblike i materijale iz prirode, djete treba da se prlja, da okusi i osjeti različite okuse i mirise, posebno u mlađem uzrastu.
Bojana kaže da ako djetetu date mogućnost da istražuje svijet oko sebe i uz to ima vas (roditelja) za saveznike vjerujte da će često zaboraviti na svoju dnevnu dozu ekrana, a pored toga treba da postoji balans koji će biti jasno iskomuniciran i podsticajan za djete.
Naša sagovornica kaže da ke danas zaista dostupno jako puno različitih sadržaja za djecu različitih uzrasta i onih kvalitenih i onih nekvalitetnih i na nama kao roditeljima je zaista težak zadatak da u moru svega toga prosudima šta je dobro za našeg mališana, a šta ne.
„Ono što možete uraditi je da kada čujete od djeteta ili nekog drugog izvora za crtić, igricu ili neki drugi sadržaj, da pogledate o čemu se radi, šta ustvari djete može da nauči iz tog sadržaja, da li pomaže razvijanju vještina i kojih, pitajte svoje dijete zašto mu se baš to dopada, zašto mu je važno da to gleda i onda procjenite da li je to uredu za vaše dijete ili ne. Generalno treba izbjegavati da djeca gledaju nasile sadržaje, eksplicitne scene seksa, ubistva, silovanja, mučenja i osakaćivanja, a evidentno je da brojne igre i televizijski programi sve to prikazuju i da djeca često gledaju takve sadržaje bez jasnog razumjevanja uzročno – posljedičnih odnosa i posljedica prikazanog, jer im često nema ko to objasniti, a samo po sebi zbog razvoja mozga nisu u mogućmosti razumjeti“, rekla je Bojana.
Dodaje da pretjerano gledanje ovakvih sadržaja kod djece starije od 13. godina, ili gledanje uopšte kod djece mlaže od 12. godina, može izazvati ili uticati na pojačavanje depresije, anksioznosti, poremećaja koncentracije, poremećaja privrženosti, poremećaja pažnje, autizma, bipolarnog poremećaja, ADHD-a , psihoza i problematičnog ponašanja. Pored toga, takvi sadržaji utiču i na shvatanje moralnosti i dobrih međuljudskih odnosa punih topline i razumjevanja.
JUTJUBERI I GEJMERI
Popularni sadržaji koji djeca vole da gledaju puni su nasilja, a Bojana kaže da prisustvo i dostupnost ovog sadržaja djeci ne možemo zabraniti, ali možemo ograničiti i kontrolisati sadržaje koje će djeca koristiti.
„Roditelji bi trebali sa svojom djecom zajedno da upoznaju i koriste različite sadržaje od različitih aplikacija, socijalnih mreža, igara, jutjub kanala, jutjubera, gejmera, kako bi djeci mogli pojasniti dobre i loše strane sadržaja koje koriste. Sa djetetom od malih nogu izgrađujte blizak i iskren odnos, razgovarajte s njim o različitim temama, naravno jezikom primjerenim njegovom uzrastu, interesujte se za to šta je vašem djetetu važno, gledajte s njim sadržaje koji ga interesuju, postavite jasna pravila šta se može gledati, a šta ne i objasnite djetetu zašto je to tako. Ako i naknadno shvatite da neki sadržaj nije ok za vaše dijete, djetetu kažite da ste se dodatno raspitali o tome i da, pa navedite koji su to razlozi, određeni sadžaj više nije dozvoljen. Razgovarajte o moralnim vrijednostima sa djetetom, uputite ga na sadržaje koji promovišu pozitivne vrijednosti, na sadržaje koji će mu omogućiti razvijanje vještina za samostalan život, podstičite dijete da ima hobije, da se bavi fizičkom aktivnošću, da volontira i pomaže“, ističe Bojana.
Ona kaže da su djeca u predtinedžerstvu i tinedžerstvu, koja najviše i konzumiraju ove sadržaje, u veoma osjetljivom periodu (skloniji su donositi odluke bez dubljih prosuđivanja, teže za brzim i lakim zadovoljstvima, lakše od odraslih upadaju u nevolje), a ako tada izostane roditeljska pažnja i da im roditelji budu moralna vertikala u smislu propagiranja kulture i lijepih družtvenih vrijedosti mogu lako skliznuti u različite opasnosti koje sobom nosi internet.
Gejmeri i jutjuberi su nova subkultura koja se kreće i razvija jako brzo baš zato što je njen glavni medij internet/ekran i što je lako dostupna velikom broju djece.Dovoljno je da imate internet konekciju i pametni telefon i vi ste već u svijetu gejmera i jutjubera iz cijelog svijeta.
„Mi odrasli prosto uz sve ostale obaveze i borbu za egzistenciju ne stižemo da ispratimo šta to sve naše djete prati i gleda. No ako se vodimo činjenicom da ni u realnom svijetu nećemo dijete pustiti van, a uz to da se druži sa nepoznatim osobama, tako ga nećemo pustiti da samo surfa internetom i gleda šta mu padne pod ruku.Ono što mi kao roditelji možemo je da se upoznamo šta se to ’nudi na estradi’ da uradimo neku vrstu istraživanja, jer je i tu ponuda šarenolika, ipak vi ste odgovorni kako i koliko vremana vaše dijete provodi pred ekranom. Razgovarajte s djetetom o gejmeru ili jutjuberu kojeg voli, prati…šta mu se sviđa, zbog čega mu je zanimljiv, pogledajte objave sami ili sa djetetom, komentare, šta kažu fanovi, možda vam se sve to čini kao gubitak, vremena no isto tako bi se upoznali i sa djecom sa igrališta s kojima se djete druži“, ističe Bojana.
UTICAJ NA SOCIJALNE VJEŠTINE
Bojana kaže da je veoma lako i efikasno djeci skrenuti pažnju pomoću TV ekrana, a česta primjena takvih postupaka može negativno uticati na razvoj djetetove samoregulacije, koja je povezana sa kasnijim akademskim i profesionalnim uspjehom, kao i impulsivnošću kao trajnom osobinom ličnosti.
„Dokazano je da je predugo gledanje televizije povezano sa slabijim socijalnim vještinama i razvojem jezika. Iako znamo da je TV koristan za učenje drugog stranog jezika, njegovo predugo gledanje kod djece smanjuje pamćenje novih riječi, što dodatno ističe važnost roditeljske pažnje. Gledanje televizije i igranje video igara utiču na fizičku spremnost djeteta kao i na spretnost u baratanju loptom, biciklom, a kasnije i drugim alatima i oruđima potrebnim za svakodnevno funkcionisanje. Takođe smanjuju razvijanje mašte i stvaranje sopstvenih mentalnih slika određenog događaja/situacije. Dokazano je da pretjerano izlaganje bilo kom ekranu dovodi do smanjene koncentracije i slabljenja pamćenja. Djeca koja ne mogu zadržati pažnju na nečemu ne mogu ni učiti. Ako vam dijete ima noćne more, budi se iz sna uplašeno i u suzama, izbacite gledanje crtića, igranje igrica i sl. sadržaja u večernjim časovima jer dok dijete spava mozak obrađuje informacije koje je primio tokom dana“, ističe naša sagovornica.
Ona takođe ističe da djeca elektronski uređaj (TV, računar, tablet, pametni telefon) u svojoj spavaćoj sobi u velikoj mjeri pate od hronične neispavanosti, što uništava njihovu sposobnost učenja i utiče na raspoloženje kao i na obavljanje redovnih zaduženja.
Roditelji su ti koji imaju odgovornost i koji moraju uvesti pravila gledanja televizije u zajedničkoj kući. Pedijatrica iz Amerike, Chris Rowan koja se bavi ovom problematikom izdala je sledeće smjernice:
• djeca od 0 do 3 godine ne smiju uopšte biti izložena bilo kakvim sadržajima sa TVa ili nekog drugog ekrana;
• djeca od 3 do 5 godina mogu 1h dnevno nenasilnog TV sadržaja primjerenog tom uzrastu;
• djeca od 6 do 12 godine 2h dnevno nenasilnog sadržaja primjerenog tom uzrastu
• djeca/mladi od 13 do 18 godina 3h dnevno različitih sadržaja (od čega maksimalno 30 minuta (ne)nasilne igre).
Bojana Delibašić Bjelić na kraju razgovora za BUKU kaže da je djetetu TV/ekran previše zanimljiv i moćan da bi se moglo sâmo kontrolisati, zato im je potrebno vođstvo odraslih koji će voditi brigu o tome kada, šta i koliko dugo dijete gleda. Kaže da je važno da i mi sami kvalitetnije organizujemo svoje vrijeme pred ekranima i biramo sadržaje koje ćemo pratiti, jer mi smo našoj djeci najveći uzor, u svemu pa tako i u načinu kako i koliko koristimo ekrane.
Izvor: Buka, Maja Isović Dobrijević
