ZAŠTO NAM JE TUĐE UVIJEK BOLJE, LJEPŠE I SIGURNIJE?
Prije nekoliko dana sasvim slučajno sam, pregledajući dnevnu štampu, naišao na molbu za pomoć jedne mlade ženske osobe, a u vezi liječenja njenih očiju, odnosno njenog vida. U tom kratkom tekstu sam se iskreno šokirao kada sam vidio da se za liječenje ove mlade dame u jednoj od privatnih beogradskih klinika traži 24.000 konvertibilnih maraka!
U svojoj ljekarskoj karijeri koja traje skoro 14 godina nikada do sada nisam naišao na operativnih zahvat oka čija cijena je 12.000 eura. Čak ni najnovija operacija ugradnje bioničkog oka koja će uskoro biti dostupna mnogim pacijentima širom svijeta neće koštati više od 2.500 funti.
Mnogo puta do sada, a posebno nakon čitanja gore navedene vijesti, postavio sam si jedno te isto pitanje – zašto nam je tuđe uvijek bolje, ljepše i sigurnije? Vjerovatno bi svako od nas mogao dati nebrojeno mnogo odgovora na svaki dio ovog pitanja, ali mislim da bismo i dalje ostali istih shvatanja i sa istim ubjeđenjima. Da li se radi o strahu, mentalitetu, ili nečem trećem?
Uvijek je među nama koji smo rođeni u ovom gradu postojala priča da Banjalučani imaju mnogo kompleksa i osjećaja podaništva u poređenju sa drugima. Sigurno smo svi imali prijatelja ili prijateljicu koji su, npr. na mjesec dana otputovali u Beograd i vratili se u Banjaluku sa čistim i tečnim ekavskim naglaskom. Ako ovo nije kompleks niže vrijednosti, onda ne znam šta jeste.
Jedan od mojih najdražih pacijenata je jedan prelijepi dječak čija majka je, sigurno želeći najbolje za svog sina, odlučila da ga odvede na operaciju laserske korekcije dioptrije u jednu od klinika u našoj regiji. Iako sam se i lično protivio ovoj njenoj ideji jer iz iskustva znam da tehnologija koju danas imamo ipak nije prilagođena dječijem oku, operacija je urađena prije par godina. Danas ovog dječaka spremam za transplantaciju rožnjača na oba njegova oka, jer je operacija prouzrokovala ožiljavanje koje se ne može liječiti ni na jedan drugi način. Često razgovaram sa njegovom majkom nakon svake kontrole, ali niti jednom od nje nisam čuo da poziva na odgovornost kliniku u kojoj je urađena operacija! Jedino i sve češće krivi oftalmologa iz Banjaluke što ranije nije otkrio dioptriju njenom sinu, iako to nema nikakve veze ni sa operacijom, niti sa posljedicama iste.
Možda će mi neko od vas, kada pročita ovaj tekst, moći dati odgovor na pitanje kako da prestanemo biti podanici drugih?
Kako da počnemo više vjerovati sebi, u sebe i u svoje, a manje u druge i to samo zato što su iz drugog grada, ili iz druge države?
Ako smo dovoljno dobri stanovnicima drugih i manjih gradova i regija iz Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, zašto nismo dobri sami sebi?
Koliko i kako se još moramo dokazati drugima da nam vjeruju da nismo ništa manje kvalitetni i manje sposobni od ostalih?
Generacije koje dolaze iza nas moraće mijenjati ono što mi nismo mogli ili znali. Ali ako barem njima ne usadimo samopouzdanje i samopoštovanje koje izgleda mi sami nemamo, teško da će u svojim životima odmaći dalje od nas.
Iskreno vjerujem da ću jednog dana vidjeti ljude kojima ne treba drugo, treće ili pedeseto mišljenje nekoga samo zato što dolazi iz drugog ili većeg grada ili države i da ćemo u skorijoj budućnosti mi biti ti kojima će se vjerovati više nego drugima.
