U 83 godini života, nedugo nakon operacije raka debelog crijeva, dijabetičar, sa punim ratnim i radnim stažom od 40 godina, Nebojša Stegić završio je na ulici.
Danas je, iako nije , niti je svojim ponašanjem dao povoda za tako nešto, pod budnim okom 6 policajaca MUP-a RS i tri sudska policajca napustio stan. 
Oko vlasništva nad stanom se sporio sa suprugom koja je kaže zbog nacionalnih pobuda napustila Banjaluku 1993. godine i mimo njegove volje dok je bio na ratištu odvela njihovo dvoje maloljetne djece. Da stvar kako kaže Stegić bude još gora, djecu je 1994. godine odvela u Sarajevo uprkos teškim ratnim zbivanjima koja su se tada dešavala u tom gradu.
Nakon toga je kaže, sa djecom otišla u Ameriku i do poziva za sud nije ništa znao o svojoj djeci.
“Kidnapovala mi je djecu dok sam se borio za slobodu, za našu Republiku Srpsku, da bi danas Republika Srpska meni otela vjeru u državu, slobodu, pravdu ali i zdravlje”, kaže Stegiċ na kojeg su vidan trag ostavili zdravstveni i sada već egzistencijalni problemi.
Nakon sporazumnog razvoda sa ženom 2000. godine ona je pokrenula proces i ušla u pravnu bitku za do tada njihov zajednički stan.
Nakon 25 godina sudskog procesa i prvostepenih presuda koje su se čas mijenjale u njegovu, čas u njenu korist, ovaj nekadašnji borac Vojske Republike Srpske je ostao na ulici.
“Ne treba nama nikakav sud u Sarajevu ni sudije iz Sarajeva, to je već postalo sve isto i Banjaluka i Sarajevo, kadija te tuži kadija ti sudi”, kratko je prokomentariso Stegić.
Još je dodao da je o svojoj nesrećnoj sudbini i kako kaže nepravdi koja je danas kulminirala pisao svim medijima u Republici Srpskoj ali da novinarska struka koje je nekada bio dio ne mari mnogo za položaj i sudbinu boraca Vojske Republike Srpske.
Detljna izjava Živka Bojića, advokata Nebojše Stegića:
HRONOLOGIJA VANPARNIČNOG POSTUPKA određivanja nosioca stanarskog prava na stanu razvedenih Nebojše i Besime Stegić:
– Besima Stegić je 1993. g. na prevaran način sa djecom otputovala za Srbiju odakle je mimo volje Nebojše otišla u Hrvatsku, a potom u Sarajevo dok je rat još bio u toku. Jedno vrijeme je boravila u Sarajevu da bi opet mimi volje Nebojše kao izbjeglica otputovala s djecom u SAD.
– Nakon odvojenog života, brak je 2000. godine sporazumno razveden, a 2002. godine Besima podnosi prijedlog da se ona odredi za nosioca stanarkog prava a uz to pokreće postupak da joj se izvrši povret stana po izbjegličkom statusu preko Ministarstva, zbog čega biva odbijena sa zahtjevom, jer nije imala status protjeranog ili izbjeglog lica.
Taj dio postupka je obješnjen u Žalbi protupredlagača Nebojše protiv rješenja br. R-II-161/02 od 9.3. 2005. godine,
– Od tada, do danas se na njenoj predlagateljskoj strani mijenja 7 punomoćnika koji uglavnom nastavljau pogrešnim pravnim pristupom kroz bračne odnose, stečevine, imovinsko pravo, izdržavanje i vaspitanje djece i td. Uglavnom uspijevaju izdejstvovati Rješenje prvostepenog suda gdje se mijenjalo više sudija, povoljnju odluku po predlagateljicu.
To je obrazloženo kroz izjavljene žalbe na takva rješenja koja je u pravilu Okružni sud u Banja Luci ukidao i vraćao u obnovu.
Čitavo vrijeme Nebojša Stegić je korisnik stana sa jedinim državljanstvom koje ima i prebivalištem u Banja Luci, što je vidljivo iz plaćenih režija i dokaza o prebivalištu. Nasuprot je predlagateljica cijelo vrijeme u Americi sa djecom koja sada imaju 44 i 42 godine starosti. Kćerka Sanja dugo živi odvojeno, čak u drugoj državi.
Prvostepeno je sud donosio rješenja u korist predlagteljice, da bi drugostepeni sud ukidao rješena i vraćao postupak u obnovu.
Konačno Rješenjem od 21.05. 2021. godine sud pravilno prisupa ovoj vanparničnoj stvari i određuje Nebojšu za nosioca stanarskog prava jer je utvrđeno da ga koristi, bez obzira što povremeno boravi i u Norveškoj sa novom suprugom s kojom je u međuvremenu zaključio brak.
I to rješenje drugostepeni sud ukida sa vrlo pristrasnim razlozima te nalaže obnovu.
Čitavim tokom postupka protupredlagač Nebojša nudi sporazum i prihvata da mu predlagateljica obezbijedi mali stan, čak manji od polovine, na koji predlog u početku pradlagateljida načelno pristaje, da bi i od tog oduatala.
U obnovljenom postupku dana 18.10.2023. g. prvostepeni sud određuje obe stranke za nosioce stanarskog prava.
Drugostepeni sud takvu odluku preinačuje i ponovo Besimu odrđuje za nosioca stanarskog prava, zanemarujući državljanstvo, korišćenje stana, nedolazak i nevraćanje u Banja Luku, pa čak ni da se korisniku stana Nebojši ne obezbjeđuje nužni smještaj, što je obaveza preme odredbamas ZSO. Obrazloženje takve odluke je paušalno navodeći da Nebojša ne koristi stan što je suprotno utvrđenju i dokazima koji se u tom istom rješenju navode.
Drugosepeni sud ne navodi koje okolnosti opredeljuju da predlagateljica ima jače i preče stanarsko pravo, a sam sud nije otvorio raspravu da meritorno donese takvu odluku.
U međuvremenu je protivpredlagaču Nebojši diagnosticiran maligni tumor debelog crijeva gdje je operisan u Klinici u Banja Luci od čega se sada liječi, a doveden je u stanje prinudne deložacije na ulicu, što je kao okolnost stvorilo uslove da podnesemo prijedlog za ponavljanje postupka. Sudija pojedinac drugostepenog suda je prvostepenim rješenjem odbio prijedlog, na koju odluku je izjavljena žalba drugostepenom sudu pred kojim vijećem je taj postupak u toku. S druge strane punomoćnik predlagateljice je išla sa prijedlogom prinudnog izvršenja, u kojem se traži iseljenje Dušana Stegića sa svim stvarima i predaju stana punomoćnici, a ne lično Stegić Besimi što pokazuje kolike su njene stambene potrebe, kako je paušalno zaključio Okružni sud Banja Luka u preinačenom rješenju. Očigledan je cilj da se Nebojša liši bilo kakvog imovinskog prava na stanu, pa čak i nužni smještaj, već da ga Besima proda.
Ovakva praksa se ponavlja uvijek kod Okružnog suda Banja Luka, gdje se presuđuje na štetu naših građana, posebno kada ima iole elementa inostranosti. Sud se uopšte ne drži pravičnosti i nepristrasnosti u odlučivanju. Iznenađuje čak i Vrhovni sud Republike srpske koji odbacuje apelaciju sa obrazloženjem da ne preispituje odluke po vanparničnim stvarima. Do sada su Vrhovni sudovi, kako Federacije, tako i Republike srpske postupali u revizijskom postupku u brojnim slučajevima.
Uložen je i predlog za ponavljanje postupka koji je iz razloga maligne bolesti koja nije bila dijagnostikovana u vrijeme vođenja prvostepenog postupka. I taj prijedlog je Okružni sud odbio.
Na sve te odluke Okružnog suda nisu bile dozvoljene žalbe, a sve vanredne pravne ljekove je odbijao i Vrhovni sud odbacio tako da je odluka postala izvršna.
