Odmah po osnivanju Vrbaska banovina je kod Hipotekarne banke podigla dugoročni zajam od 40 miliona dinara, od kojih su podignuti palata za banovinske kancelarije, banski dvori i stanovi za činovnike, koji su otplaćivani amortizacijom.
No, nije sve teklo glatko. Naročito se oteglo pitanje otkupa vakufskog zemljišta, ponajprije zbog toga što je Vakuf, čak i kad je postignut dogovor o cijeni od 1,73 miliona dinara, čak triput mijenjao svoje zahtjeve i postavljao nove.
Na osnovu rješenja bana Vrbaske banovine, Tehničko odjeljenje je 18. marta 1930. raspisalo konkurs za izradu idejnih skica za bansku palatu i banske dvore. Utakmica je bila otvorena za sve državljane Kraljevine Jugoslavije.
Ocjenjivački sud je činilo pet eminentnih stručnjaka. Najpoznatiji među njima svakako je profesor Beogradskog univerziteta, Petar Bajalović, koji se proslavio projektovanjem i izvođenjem zgrada Pravnog fakulteta i Kolarčevog narodnog univerziteta u Beogradu. Članovi suda bili su arhitekta Ministarstva građevina Momir Korunović, iza kojeg je ostala poštanska zgrada uz beogradsku željezničku stanicu, niz sokolskih domova i crkava, zatim načelnik Tehničkog odjeljenja Banske uprave Stevan Besarić, tehnički savjetnik Ljubomir Nikolić i arhitekta Branko Jovanović. Za zamjenike su imenovani univerzitetski profesor Branko Tanazević, jedan od najpoznatijih srpskih arhitekata secesije i srpsko-vizantijskog stila, i tehnički inspektor Banske uprave Milan Panjković.
Banska uprava je odredila četiri nagrade, u rasponu od 50.000 do 10.000 dinara. Ocjenjivački sud je bio ovlašćen da nagrađene radove otkupi, za šta je predviđena ukupna suma od 15.000 dinara. Ocjenjivački sud je bio dužan da u roku od 10 dana po isteku roka za predaju radova izvrši izbor. U daljnjem roku od 10 dana nagrađenima su isplaćene nagrade, odnosno otkupnine.
Obje zgrade trebalo je da služe javnim potrebama, da radilište bude što bolje iskorišćeno, kao i da arhitektura bude ukras gradu, s obzirom na postojeću pravoslavnu crkvu. Detaljniji građevinski program o veličini i broju prostorija, kako u banskoj upravi tako i u banskim dvorima, dat je uz situaciju zemljišta. Fasade su morale da budu obrađene u čistom stilu monumentalne arhitekture, koje su takmičari mogli da slobodno biraju. Izražena je želja da fasade budu u narodnom duhu.
Palata banske uprave, četvorougaonog oblika, površine 2.200 kvadratnih metara, izgrađena je po projektu zagrebačkog arhitekte M. Crnića, u vizantijsko-srpskom stilu, jedinom autohtonom arhitektonskom stilu ovih prostora. Palata ima 150 prostorija. Ubrzo po završetku je opkoljena modernim privatnim dvospratnicama i trospratnicama.
Banske dvore, dvospratnu palatu sa 74 prostorije, površine 2.300 kvadratnih metara, izvodio je beogradski preduzimač inženjer Kosta Šijački. Planove je radilo Tehničko odjeljenje Banske uprave, koje je rukovodilo cjelokupnim radovima. U suterenu palate su prostorije za poslugu, instalacije parnog grijanja i za druge potrebe. U parteru su kancelarije i prostrana dvorana za održavanje skupštinskih sjednica, izrađena u gipsu i sa mnogo ukusa. U prizemlju je i velika sala sa pozornicom, predviđena za svečanosti, koncerte, predavanja kulturnih društava… Sala raspolaže svim potrebnim pomoćnim prostorijama.
Na prvom spratu je radni kabinet bana i kancelarije, a na drugom banov stan i kancelarije prosvjetnih i kulturnih društava. Stepenice i stubovi u auli su od mramora, sa velikim mramornim stubovima. Drveni radovi su obloženi krajiškom hrastovinom i orahovinom. I banski dvori, kao i banska palata, imaju tri ulaza, a pred njima po dvije skulpture koje pridržavaju državne grbove. Obje palate nalaze se na najljepšem mjestu u gradu, na Bulevaru kralja Aleksandra.
U ime preduzetnika Koste Šijačkog, radove na banskim dvorima vodio je arhitekta Aleksandar Medvedev. Interesantno je da je on jedan od 30 autora koji su učestvovali u stečaju za idejne skice palata. Zahvaljujući njegovom sinu Mihajlu, arhitekti iz Niša, danas možemo da vidimo kako je on zamislio dvije palate.
Prvu nagradu je dobio zajednički rad arhitekata Ministarstva građevina Jovanke Bončić-Katerinič, Anđelije Pavlović i Jovana Rankovića. Svi prispjeli radovi su bili javno izloženi.
Za kratko vrijeme po izgradnji dvije palate u centru grada je porušeno oko 700 udžerica, a na njihovom mjestu su nikle nove moderne zgrade. Već oko 1936. na nekadašnju orijentalnu Banjaluku je podsjećao samo pokriveni bezistan. Pod njegovim visokim oronulim krovom bilo je četrdesetak dućana i zanatskih radnji, mahom obućarskih, koje su čuvale uspomenu na davna vremena i zorno dočaravale neumitno izumiranje zanatske proizvodnje.
Autor: Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik, Arhiv Republike Srpske
Izvor: Glas Srpske, Foto: Arhiv Republike Srpske
