Ime Banjalučanina Mladena Bojinovića s poštovanjem se izgovara u svijetu rukometa, posebno u Francuskoj, gdje uživa u tituli najtrofejnijeg sportiste te zemlje, otkrio je da su Francuzi pomalo ljubomorni zbog toga.
Bojinović je karijeru počeo da gradi u Borcu, odakle je preko Jagodine, Partizana, Ademar Leona, Bidasoe i Barselone 2002. godine stigao u Francusku, gdje je postigao nevjerovatne uspjehe i osvojio 11 titula prvaka Francuske, što nijednom sportisti nije pošlo za rukom. Devet puta je bio šampion sa Monpelijeom i dva puta sa Pari Sen Žermenom.
“Sve je važno. Ponosan sam na sve 24 godine, od prvog profesionalnog ugovora u Jagodini do posljednjeg u Trambleu, gdje sam prošle godine završio karijeru. Svaki klub je posebna priča i svaki trofej je ista priča – svaki je važan i na svaki sam ponosan. Ipak, možda sam najponosniji što sam najtrofejniji sportista Francuske. Velika stvar je za Banjaluku, za RS i Srbiju, koje sam predstavljao, da u takvoj sportskoj sili kao što je Francuska jedan Srbin bude najtrofejniji sportista. Moram biti ponosan na tu činjenicu”, rekao je Bojinović.
Na pitanje šta na to kažu Francuzi, kroz osmijeh odgovara: “Sigurno su ljubomorni”, te dodaje:
“Postoje dvojica sportista sa 10 titula, jedan ragbista koji više ne igra, i Gigu, moj bivši kolega iz Monpelijea. Igraće još godinu dana pa ćemo vidjeti da li će izjednačiti rekord.”
Kaže da mu je rukomet donio puno dobrih stvari i da one negativne ne pamti.
“Izrastao sam u boljeg čovjeka, sport me odveo na pravu stranu. Rukomet mi je dao sve, da obiđem cijelu Evropu, skoro cijeli svijet, da budem na krovu Evrope i da budem u svom sportu najbolji u određenom periodu. Negativne stvari ne pamtim, moja karijera je od Jagodine krenula uzlaznom putanjom. Naravno, bilo je malo i silazaka s tog puta, ali to je neprimjetno s obzirom na cjelokupnu karijeru.”
Sada razmišlja o trenerskom poslu. Ima sve diplome za trenera, uključujući i master coach diplomu.
“Čekam pravi momenat. Znao sam da ako ne bude neka ekstra ponuda odmah po završetku karijere – da se neću prihvatiti bilo čega, jer mi je cilj da se malo odmorim i da uživam sa porodicom. Vidjećemo šta će donijeti budućnost pa i ako ne bude ponuda neće biti katastrofa, iako imam želju da nastavim da radim. Možda je malo pretenciozno, ali sebe vidim u velikom klubu, na velikom projektu, ili da radim sa mladima, da ih usmjeravam. Sredina me ne zanima”, rekao je Banjalučanin.
Popularni Dugi se nekako iz rukometa tiho povukao, bar kada je riječ o medijima na našim prostorima. Posljednju utakmicu je odigrao u maju 2017. za Tramble.
“Mislim da je Mladen Bojinović što se tiče igranja rukometa svoje rekao. Od maja prošle godine ne igram, treniram za sebe jer mi je ostala ta navika, pomalo igram tenis….”, priča Bojinović, osvajač svjetske bronze sa Jugoslavijom 2001.
Oproštaja od klubova je bilo, ali još nije poznato da li će praviti oproštaj od rukometa.
“Ne znam da li ću praviti oproštaj. Nekada je postojala ideja u glavi da bih volio napraviti dvije oproštajne utakmice: jednu u Banjaluci i jednu u Nišu, ali o tom – potom. Imao sam oproštaj kada sam odlazio iz Monpelijea, fantastičan oproštaj je bio i kada sam otišao iz Tramblea sa pregršt poklona i jednom slikom ‘Dugi legenda’, koju čine slike iz Francuske i predstavljaju put od Monpelijea, preko Pariza, do Tramblea. Oproštaji su tužni, a nema razloga za tugu kad sam srećan čovjek”, ističe Bojinović.
Razlog za osmijeh svaki dan mu daje prije svega porodica.
“Sada mi je najbitnije što imam vremena za porodicu, za sinove Ivana i Irineja, i od prije četiri mjeseca za kćerku Miu. Uživam u porodičnim obavezama, porodičnom životu. Uživam u najljepšem periodu života”, rekao je uspješni Banjalučanin.
Da li će neko od djece krenuti njegovim stopama, još je rano reći.
“Ivan spominje stalno košarku, a ide i na plivanje. Još je mlad da izabere, ali sve ga zanima – i sport i kultura i tehnologija. Irinej najviše vuče na rukomet, ljevak je, dobro baca lopticu lijevom rukom, ali još je mali. Ima tek dvije i po godine. Oni će sami birati svoj put, a ja sam tu da im pomognem”, kaže Bojinović.
Bojinovići će do septembra uživati u gradu na Vrbasu, tada se vraćaju u Monpelije, a Banjaluka će uvijek biti u Mladenovom srcu.
“Ja sam ostao željan Banjaluke, mlad sam otišao i stalno me put vodio u neke druge krajeve. Ali, podrška prijatelja i ljudi iz Banjaluke mi je mnogo značila”, istakao je Mladen Bojinović.
Plašim se za srpski rukomet
Mladen Bojinović, koji je desetak godina nosio dres Jugoslavije i Srbije, kaže da se plaši za budućnost srpskog reprezentativnog rukometa.
“U Srbiji je uvijek bio problem previranja između Saveza i trenera i javnosti. U mojih 10-11 godina igranja za reprezentaciju imali smo vrhunskih generacija, ali uvijek su treneri, čast izuzecima, vodili svoju politiku. Takođe, u posljednje dvije godine nemamo mlađu generaciju koja bi došla u tim i jednog dana bila nosilac igre. Plašim se za srpski rukomet. Poslije Peruničića smo došli Golić, Krivokapić i ja, a poslije Ilić, Manojlović pa Nenadić, Šešum. Uvijek su dolazila tri-četiri mlada igrača i stvarala se vrhunska reprezentacija, a sada ne vidim da iko dolazi. Moraće se napraviti sistem kao što je bio prije – da se počne ulagati u mlađe kako bi se došlo do kvalitetne seniorske selekcije”, istakao je Bojinović i dodao da je slično u BiH:
“BiH je sa selektorom Nenadom Markovićem napravila vrhunske rezultate, ali nisu ispoštovani ni Marković, ni igrači… Niko nije krunisao uspjeh koji je on napravio, kasnije su se po novinama spominjali neki nebitni porazi. I tu je problem na relaciji Savez – trener, a ne vidim da i u BiH dolaze mladi igrači. Nosioci igre su igrači koji su tu 10-15 godina, kvalitetni su, ali šta poslije?”
O Borcu
Bojinović prati igre Borca, a neke poteze bivšeg kluba hvali, a neke kudi.
“Borac je napravio ono što smo svi priželjkivali 20 godina, vratio je mlade igrače, vratio je Banjalučane. Bilo je mnogo talenata koji nisu mogli igrati u Borcu kao što je bio slučaj sa mnom, a zašto je tako bilo – ne znam. Borac ima problem zato što nema jasnu strategiju šta želi, stalno se spominju dugovi i finansijski problemi, ali nepojmljivo mi je da se jedne godine igra evropsko takmičenje, druge ne igra, pa se treće razmišlja da li će se igrati. Borac mora biti brend broj jedan u RS i Banjaluci, i mora uvijek igrati Evropu pa dokle stigne. Igrači će tako sazrijevati, biće bolji, a klub će dobijati na imidžu”, rekao je Bojinović, koji je, osim kao junior, dres Borca kratko nosio i 2015.
Brojke
1.216 golova postigao u francuskoj ligi (270 mečeva) i peti je na listi strijelaca
Klupski trofeji
Šampion Evrope – 1
Šampion Srbije i Crne Gore – 1
Kup Srbije i Crne Gore – 1
Kup ASOBAL – 1
Šampion Francuske – 11
Kup Francuske – 9
Superkup Francuske – 2
Liga kup Francuske – 8
Trofej šampiona Francuske – 3
Izvor: Nezavisne
