“Bio valjda u Doboju neki ogroman lik sa nadimkom Riža, grdosija od insana, planina mišićne mase bez vrata i smisla za humor, prgav ko bijesno pašče. Volio se, kažu, pobiti više nego se kruha najesti. Obično je kavgu tražio po kafanama oko željezničke stanice, a nije mu se bilo mrsko ni popeti na voz pa do Dragalovaca ili Maglaja naći mušteriju, kakvog pripitog terenca ili putnika namjernika, i sa slašću je namlaviti, obično u vagon-restoranu pred stanicu, pa iskočiti iz voza da izbjegne policiju.
Tako je bilo i tog puta, Riža je sa par svojih priljepaka ušao u noćni voz za Zagreb i krenuo od stražnjiih vagona ka sredini voza svojom ogromnom tjelesinom zauzimajući kompletan prostor hodnika. Uplašeni putnici koji su mu se zatekli na putu su, predosjećajući nevolju, prestrašeno uskakali u kupee ne gledajući jesu li njihovi ili nisu, samo da izbjegnu razjarenog džina. I tako sve do vagona prije restorana, gdje je na hodniku, okrenut leđima, pušio i kroz prozor gledao onizak muškarac nešto duže kose, u crnoj kožnoj jakni i kaubojskim čizmama. Riža nije patio od skrupula bilo kakve vrste, pa čovjeku nije ni dao priliku da se skloni, nego ga je bez upozorenja lijevom rukom zgrabio za rame, okrenuo, i onako iznenađenog sastavio otvorenim dlanom desne ruke, pleskom, i koristeći zamah svoje ogromne mase oborio na pod, nadnio se nad njega i procijedio svoje uobičajeno: “Riža, Doboj!” Neko mu je rekao da će tom “vizit kartom” osigurati da se njegov status legende proširi sjeverno i južno od grada pod Gradinom. A i sviđala mu se zbunjenost pretučenog koji obično nije imao pojma o kakvom se to dobojskom pirinču radi i zašto je bio tako neprijateljski nastrojen kad ga u životu vidio nije. Elem, Riža i pajtaši su prekoračili preko tipa u kožnoj jakni dok je ovaj pokušavao da se opasulji, produžili do vagon restorana i stali uz grohot ljuštiti pive, do u tančine prepričavajući Rižin podvig, silinu udarca, zabezeknutost kauboja sa repovima, plješćući se po slabinama i ponavljajući uz praskove smijeha “Riža, Doboj, majku ti jebem! Riža, Doboj!”
Niko od njih od smijeha i galame nije primijetio kad su se otvorila klizna vrata vagona i da je ušao čovjek u kožnoj jakni kojeg je Riža maločas oborio. Ne bi im puno pomoglo i da jesu. Jer, niko od njih ne bi mogao učiniti ništa da spriječi munjevitu demonstraciju sile koja je uslijedila, pravu oluju preciznih i silovitih udaraca, krošea, direkta i aperkata koja ih je sve ostavila onesviještene na prljavom podu vagon restorana za manje od 20 sekundi. Zadnji se stropoštao Riža, nije uspio ni podići ruke u gard iako je prije toga u magnovenju vidio kako mu prijatelji lete po vagonu kao klade, katapultirani strančevim pesnicama. Serija udaraca bila je nemilosrdno brza i precizna, a zadnji, strahovit desni kroše ravno u bradu, Rižine masivne noge pretvorio je u mekan žele koji nije mogao držati grdosiju uspravno, nego je dopustio da se sruši naprijed, usporeno, kao posiječeni hrast, već duboko u carstvu znova i prije nego je uz potmuo tresak sastavio licem o pod.
Tišinu nestvarne scene čijem je finalu iza šanka svjedočio prestravljeni konobar prekinuo je sam stranac u kožnoj jakni, nadnijevši se nad onesviještenog Rižu i na uho mu procijedivši: “Beneš, Banja Luka.””
Refik Hodžić
