Pita me kolegica zašto se mediji kod nas ne bave slučajem Mike Aleksića kod nas? Odgovor je tako jednostavan. Nije se to desilo kod nas.
Zgrožena je!
Ja nisam, navikla sam se na to. Znala sam odgovor i prije nego što se ona potrudila da poznanike novinare „animira“ da obrade temu. U medijima kod nas vijest je kada političar ode i u wc (ponašanje im je obično takvo da mi se čini da u stvari odatle i ne izlaze), a sve ostale vijesti su lebdeći nevažne, sitni spinovi još sitnijih umišljenih veličina. Zato nema te teme ni kod nas.
Ne želim je apostrofirati ne želim o njoj pisati, već o našim „samozatajnim“ umišljenim životima. Nama se to ne dešava, nas redovno „iznenađuju“ ti šokantni natpisi, silovana, ubijena, pretučena….sve redom u ženskom rodu najčešće pokriveno sopstvenim stidom i duboko ukopano društvenom osudom.
Zovemo se demokratskim društvom, kupimo sa „zapada“ riječi, statusne simbole, ponašanja, i sve što nema prefiks domaće, nakaradno primjenjujući, a u dubini smo, ne, nikako patrijahalno društvo, već licimjerno do koske. Živimo na i za društvene mreže gdje je sve ljepo, a naši „bjedni“ životi ispunjeni realnim životom pokriveni i pokopani.
Nedavno je kolega postavio status: mnogo se mi k…mo za narod koji je još na pasulju. Prosto, ogoljeno… Odakle potreba da prikažemo stvari boljima nego što jesu? Krenuću od sebe. I dalje vjerujem ljudima. Slagali su me X puta. Ali gledajte, slagala me kolegica da ljetuje tik do mora, u mojoj glavi divno. Ispostavilo se da je svaki dan pješačila 15 minuta do plaže. OK prošla je kod mene ta laž, ali i dalje ne pješačim ja nego ona. Čemu laž? Priznajem, znam biti zavidna, ali samo ljudima koji mogu jesti da se ne udebljaju. Nikom drugom i ni na čemu. Sretna sam sa svoje troje djece i istinski zahvalna Bogu što smo ljudi. Sve ostalo ostavlja me u čudu. Najčešće sam kao Alisa u zemlji licimjerstva. Da se razumijemo znam ja igru, naučilo me još na odgovoru na kurtozno pitanje kako si? Kažu poznavaoci društvenih prilika onima što ti zavide kada kažeš super bude loše. Pa mene oni uopšte ne interesuju niti me interesuje da li im je dobro ili loše. Interesuju me moji prijatelji, interesuje me iskren odgovor kada ih pitam kako su. Pomoć je najčešće imati vremena čuti nečiji teret, jer znate, druge pomoći nema. Neće vam niko dati „milion dolara“ i rješiti „sve“ probleme, nećete slijepo poslušati nečiji savjet i sakriti se iza njega. Drugi vam mogu pomoći samo tako što će za vas imati vremena.
Evo u ovo pandemično vrijeme filuju nas floskulom vraćamo se porodičnim vrijednostima, pa ako ih niste izgradili u realnom životu, nemate se čemu vratiti, sem društvenim mrežama. Da li je tako teško živjeti realnost? Da, jeste teška većini ljudi, ali nije li teže biti okovan izmišljenim, nametnutim načelima, paralelnim svjetovima. Nije li još teže nakon izmišljenih, uljepšanih, sašminkanih života preći u realne porodične vrijednosti. Kada i ako skinemo okove licimjerstva, politikanstva, poltronstva i za nas će tema biti sada tamo neki slučaj Mika Aleksić.
Alisa iz zemlje licimjerstva!
D. G.
