Dok se Banja Luka iz godine u godinu nalazi među najzagađenijim gradovima u regionu, građani sve češće postavljaju isto pitanje: da li neko zaista rješava problem ili se on samo administrativno „obrađuje“? Saopštenja Gradske uprave, poput posljednjeg iz Odjeljenja za komunalne poslove, ostavljaju utisak aktivnosti, ali detaljnija analiza pokazuje da je razlika između onoga što piše i onoga što se osjeća u plućima – ogromna.
Grad navodi da „aktivno i u kontinuitetu“ sprovodi mjere za poboljšanje kvaliteta vazduha, pozivajući se na Plan kvaliteta vazduha usvojen još 2022. godine. Međutim, tri godine kasnije, građani i dalje svake zime žive u magli, smradu i česticama koje višestruko premašuju dozvoljene vrijednosti. Ako plan postoji, gdje su rezultati? Na to pitanje konkretan odgovor izostaje.
Posebno je problematično što se kao važna aktivnost navodi izrada Nacrta kratkoročnog plana za smanjenje zagađenja. Nacrt, po definiciji, nije operativan dokument. On ne znači zabrane, ne znači kazne, ne znači hitne mjere. On znači – čekanje. Čekanje saglasnosti ministarstva, čekanje procedure, čekanje boljih dana. A zagađenje, za razliku od administracije, ne čeka.
Grad se poziva i na monitoring kvaliteta vazduha, uz naglasak da se građani o stanju obavještavaju u realnom vremenu. To je važno, ali nije rješenje. Građani već znaju da je vazduh loš – vide ga, osjećaju ga, udišu ga. Mjerenje problema ne znači njegovo rješavanje. To je dijagnoza, ali terapija izostaje.
U tekstu se pominje i izrada mape zagađivača, koja je „u toku“. Ni ovdje nema rokova, nema javno definisanih posljedica, nema obaveze da se na osnovu tih podataka nešto konkretno promijeni. Bez sankcija i obaveznih mjera, mapa ostaje još jedan dokument u nizu – koristan na papiru, nevidljiv u praksi.
Poseban dio saopštenja odnosi se na individualna ložišta, koja su, kako se navodi, najveći izvor zagađenja. Grad predlaže uvođenje filtera na dimnjake i apeluje na građane da koriste „čistije energente“. Međutim, sve ostaje na nivou preporuke. Nema obaveze, nema subvencija, nema kontrole. U gradu u kojem veliki broj ljudi jedva pokriva osnovne troškove, apel ne može zamijeniti sistemsku pomoć.
Zabrinjava i dio u kojem se odgovornost razvodnjava pozivanjem na geografski položaj, klimatske uslove i prekogranično zagađenje. Sve to jeste tačno, ali nije specifično samo za Banju Luku. Mnogi gradovi imaju slične uslove, ali su uveli vanredne mjere u danima ekstremnog zagađenja: privremene zabrane, subvencije za grijanje, ograničenja za najveće zagađivače. Priroda ne može biti trajni izgovor za odsustvo reakcije.
Najiskrenija, iako vjerovatno nenamjerna, rečenica u saopštenju jeste da Grad „ne može sam rješavati problem“. Tačno – ali građani s pravom očekuju da Grad bude nosilac inicijative, pritiska i konkretnih zahtjeva prema višim nivoima vlasti. U saopštenju, međutim, nema ni traga takvim potezima.
Kada se sve sabere, ostaje utisak da Grad:
- piše planove i nacrte,
- mjeri i informiše,
- apeluje i objašnjava,
ali ne uvodi obavezne mjere, ne reaguje vanredno i ne mijenja stvarnost na terenu.
U gradu u kojem zimi djeca, stariji i hronični bolesnici danima ne mogu otvoriti prozor, ovakav pristup sve manje liči na upravljanje, a sve više na – odlaganje odgovornosti. Građanima ne trebaju nova saopštenja da je problem složen. To znaju. Trebaju im konkretni potezi koji će pokazati da pravo na čist vazduh nije samo stavka u planu, nego stvarni prioritet.
