Novo ostvarenje Dječijeg pozorišta Republike Srpske “Mjesečev gost”, reditelja Nikole Zavišića i dramaturga Marije Ritan, čija je premijera održana nedavno, prilika je za pokušaj otkrivanja kompleksnog procesa nastanka jednog pozorišnog komada za djecu, a prije svega scenografije i lutaka kao njegovih ključnih elemenata.
Ovom predstavom vješto su spojena tri djela velikana Branka Ćopića “Mjesečev gost”, “Pohod na Mjesec” i “Izokrenuta priča”, čime je postignuta vrlo dirljiva i topla, a istovremeno dinamična i uzbudljiva radnja posvećena slijeđenju svojih snova ma koliko ih neko drugi smatrao ludim, te uspješno dočaran autentičan svijet dobrodušnih likova iz Ćopićevog rodnog kraja.
Otjelotvorenje njegovih sjećanja na djetinjstvo dale su lutke i scenografija koje je osmislila i realizovala Berina Šuščević, vizuelna umjetnica i scenograf Dječijeg pozorišta Republike Srpske, iz čije se neobuzdane kreativne energije rodila želja da dječak Branko (u predstavi dječak Baja), đed Rade, samardžija Petrak, rakijski kazani, pas Žućo, kao i druge životinje iz priča ožive na pozorišnoj sceni. Tu je, naravno, i Mjesec sa prepoznatljivim piščevim crtama lica, dok je lice dječaka Baje izvedeno prema Ćopićevoj fotografiji iz dječačkih dana.
Sve lutke koje se pojavljuju u predstavi nastale su dugotrajnim i brižljivim povezivanjem i uklapanjem najraznovrsnijih i najneobičnijih predmeta poput školjki, bundeva, kožnih rukavica, dijelova aparata za kafu, drvenih obućarskih kalupa, jelenskih rogova, novogodišnjih ukrasa i mnogih drugih.
Zapravo je riječ o prepoznavanju svojevrsne aure koju nose već korišteni i odbačeni objekti, a umjetnica ih pronalazi slučajno i spontano, zatim ih izdvaja iz zatečenog okruženja i smješta u kontekst kreiranja neke druge stvarnosti, čuvajući pritom njihov izvorni izgled.
Ovakav pristup “poštovanja energije” odabranog materijala i iskustva koji je u njega već ugrađen čini poveznicu Berininog scenografskog i lutkarskog stvaralaštva sa njenim likovnim izrazom, koji od 2004. godine razvija u specifičnim slikama-objektima pod zajedničkim nazivom “Ars combinatoria”. Ta djela nalik na kutije najčešće su uokvirena masivnim drvenim ramovima, čime je postignut efekat dubine prostora, gdje se iza stakla, kao na pozornici, odvija likovna predstava sačinjena od spleta različitih oblika, boja i nađenih materijala.
Princip postizanja maksimalnog efekta i funkcionalnosti svedenim sredstvima Berina primjenjuje i u oblikovanju same scenografije, koja djeluje futuristički i poput kostura izvrnutog kišobrana ima rotirajuću osnovu, pa tako omogućava smjenjivanje scena trave, šume, neba, vode i vodenice.
Svoju umjetničku viziju književnog izvora ona ostvaruje na neočekivan i za pozorište neuobičajen način, bazirajući se na refleksivnom potencijalu materijala koje upotrebljava. Kao što Mjesec reflektuje sunčevu svjetlost, tako je i scensko osvjetljenje u ovom slučaju zasnovano na suptilnom sudaranju reflektujućih površina, što pred kraj predstave kulminira užarenim odsjajem ploče od inoksa koji glumci usmjeravaju ka publici. Igru svjetlosti na sceni upotpunjuje zvjezdano nebo, minimalistički izraženo trima konstelacijama koje se javljaju u doba godine kada se peče rakija, a svojim rasporedom korespondiraju sa linearizmom scenske konstrukcije ispod njih.
Eksperimentalnost, sloboda u interpretaciji i savremeni pristup obradi tradicionalnih tema čine da se svi elementi ove predstave uklapaju u harmoničnu cjelinu koja opčinjava svojim svjetlosnim efektima, jednostavnošću i efektnošću scenskih i lutkarskih rješenja, ljepotom emocije i značajem poruke o hrabrosti da se bude znatiželjan i vjeruje u svoje snove uprkos sredini koja je prestala da sanja, kao i zdravim humorom podržanim sviranjem i pjesmom.
Na kraju, može se samo zaključiti da su Berina i svi drugi koji su zaslužni za nastanak “Mjesečevog gosta” bili vođeni odgovorom da ipak jeste pametnije biti mjesečar nego s mirom sjediti kod svoje kuće!
Izvor: Nezavisne
