Ako pitate ljude kada počinje nova godina, reći će vam 1. januara. Ako pitate prosvjetne radnike, reći će vam 1. septembra.
Neformalna grupa građana “Ipak se okreće” iz Banje Luke koja okuplja prosvjetne radnike progovorila je o gorućim problemima obrazovnog sistema u Republici Srpskoj.
Apel Neformalna grupa građana “Ipak se okreće”:
Pet je do 12 i pred nama je veličanstveni trenutak lijepih želja, nadanja, ostvarenja snova. Danas smo ovdje da pokušamo godinu koja dolazi učiniti ljepšom, boljom, prosperitetnijom i lakšom od prethodnih. S tim u vezi pripremili smo i novogodišnju čestitku u vidu apela cjelokupnoj javnost, društvenoj zajednici koju mi gradimo, ali koja je odgovorna za nas i naše djelovanje.
”Država neće mnogo izgubiti ako obućar nema pojma o svome zanatu – jedino će Atinjani biti loše obuveni. Ali, ako učitelji budu rđavo ispunjavali svoje obaveze, onda će stvoriti pokoljenje neznalica i poročnih ljudikoji ce upropastiti budućnost otadžbine.” Platon
Ovaj bezvremenski citat svjedoči o tome da su u antičkoj Grčkoj ljudi bili potpuno svjesni značaja učitelja i da su se prema njima tako i odnosili, cijeneći ih i poštujući. Dobar učitelj znači dobro društvo, a dobro društvo znači zadovoljan pojedinac. Razlog našeg današnjeg okupljanja jeste želja da učitelju obezbijedimo adekvatne uslove u kojima bi ispunjavao svoje obaveze na najbolji način.
Naš apel tiče se svih činilaca obrazovnog sistema Republike Srpske, svih učesnika u donošenju odluka i njihovoj realizaciji, ali i društva u cjelini, jer obrazovni sistem nije i ne može biti izvan društvene zajednice. Mnogobrojna dešavanja u posljednjih nekoliko godina, kako ona o kojima slušamo u medijima, tako i ona o kojima se ćuti ili s pola glasa i u strahu priča, svjedoče u ugroženoj bezbijednosti prosvjetnih radnika i učenika. Nerijetko su to priče o događajima sa ugrožavanjem egzistencije (Ribnikar, Sanski Most, itd.), ali mnogo češće i rekli bismo pogubnije po sistem ugroženost mentalnog zdravlja. Nažalost, vrijeme u kojem živimo ne ide u prilog rješavanju ovih i ovakvih problema, a oni koji bi trebalo ozbiljno da se pozabave suštinom problema o njima ili ne misle, ili ih ne pominju naglas.Sindiklane organizacije običnom prosvjetnom radniku djeluju kao udaljena, okoštala i mumificirana kasta koja je samoj sebi svrha. Predominantno bavljenje platama radnika od strane sindikata čini da prosvjetari javnosti djeluju kao isključivi materijalisti, neko kome je samo novac važan. Svima je jasno da je i to polovično uspješno, jer decenijama čekamo na izjednačavanje koeficijenata sa administrativnim radnicima javne uprave.
Ovo se može uraditi!
RPZ kao institucija odgovorna za nastavne planove i programe, reforme i nadzor sporo i tromo ide kroz 21. vijek, sve više očekujući, a sve manje dajući. Jedno savjetovanje od 90 minuta godišnje, na koje dođemo da čujemo da je sramota da se samostalno usavršavamo i da, ako nam ne valja, mijenjamo posao, nije od koristi nikome. Ne želimo da kudimo, kritikujemo, „hejtamo“, kako bi to rekli naši đaci, samo da skrenemo pažnju na propuste koji se uz malo volje i svijesti, a uz minimalna ili nikakva finansijska ulaganja (jer to je uvijek glavno opravdanje za nerad, zajedno s koronom!) može promijeniti!
Ovo se mora uraditi!
Demokratizacija društva, nagli porast vrednovanja ljudskih i dječijih prava, ali, moramo priznati, ozbiljna politizacija školskog sistema, doveli su do toga da su upravo škole mjesta na kojima se pokazuje moć, preko kojih se vraćaju dugovi i sakupljaju glasovi. Da biste bilo šta komentarisali, morate imati neko znanje u vezi sa tim. Da biste prijavili učitelja inspekciji za bilo šta, samo morate imati 1 KM na telefonskom računu. Anonimni telefon Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske dao je legitimitet svakom pojedincu da ponizi, opanjka i optuži najvažnije kariku u društvenom lancu, a da se ne mora ni predstaviti.
Ovome se mora stati u kraj!
Obrazovni sistemi u BiH su na entitetskom nivou i to niko ne spori. Obrazovni sistem Republike Srpske karakteriše centralizovanost, što značajno olakšava rad, pa i to niko ne spori. Ono što sporimo, a što je, naročito posljednje dvije godine uznapredovalo, jeste izolacija obrazovnog sistema Republike Srpske iz međunaroddnih, pa čak i regionalnih projekata. Najveća žrtva ovog zatvaranja su naša djeca, sjajni mladi ljudi koji žele i imaju šta da pokažu svijetu i koji tek poredeći se sa vršnjacima iz drugih krajeva svijeta jasno stiču svijest o sebi. Zabrane i teške birokratske peripetije koje podrazumijevaju mjesece i mjesece dopisivanja sa službenicima Ministarstva brišu nas i našu djecu sa mape obarzovnih projekata, a svi projekti međunarodnog karaktera namijenjeni BiH odlaze u Federaciju, uključujući i one čiji dio budžeta pune porezi naših plata. Pitamo zašto?! Gubi li se nacionalni identitet suočavanjem sa drugim i drugačijim? Ne, naprotiv. On se tako bogati i jača, a o promociji i pričanju svoje strane priče da i ne govorimo.
Ovo mora početi!
Još jedan od gorućih problema prosvjetnih radnika Republike Srpske jeste i nedovoljno i neadekvatno stručno usavršavanje. Grupnog i sistemski organizovanog skoro da i nema, a individualno, koje prosvjetari traže, nalaze, plaćaju, jeste mač sa dvije oštrice od kojih će vas jedna sigurno posjeći. Prva je da će se postaviti pitanje gdje se vi to i kod koga usavršavate, a druga da li će, kako i kada vaši časovi biti održani?! Nema školske zajednice koja u nastavniku koji se usavršava vidi kvalitetniji čas, zanimljiviju nastavu i srećnijeg učenika. Nastavnik koji se usavršava nije poželjan, već nepoželjan u našem sistemu.
Ovo mora prestati!
Svjedoci smo da je nasilja u školama sve više, pa čak i po našim mjerilima koja, nažalost, prihičko nasilje rijetko prepoznaju kao nasilno ponašanje. Pravilnika je sve više, ali njihova primjena je sve ograničenija. Kako? Živimo u vremenu filijarhata, kako reče jedan savremeni pisac, pa roditelji delikventne djece unajmljuju advokate, advokati prijete tužbama ili ih predaju, školski odbori podliježu pritiscima, pa se kazne donesene za najteže povrede obaveza preko noći preinačuju u ukore. Nasilnici pobjeđuju, žrtve se još više povijaju i čekaju da prođe ili bar mimo njih da prođe, a nastavnik stoji pokunjen i posramljen jer ne uspijeva u najvažnijem zadatku svoga poziva: da vaspitno djeluje i istovremeno bude uzor!
S ovim se mora prestati!
Nismo svi isti. Niko nije savršen. Nije ovo posao iz snova koji biraju najbolji đaci, a ne možemo im ni zamjeriti. Srednjoškolski obrazovana službenica u javnoj upravi ima platu učiteljice. I nije to samo plata, to je i sve drugo. Ugled i položaj u društvu, poštovanje zajednice, uslovi života i rada, sve to oblikuje jedno zanimanje. I onda najgori ili tek osrednji đaci iz pogrešnih razloga upisuju prosvjetne smjerove, misleći da raspust traje 3 mjeseca ljeti i mjesec zimi, da se radi 2-3 sata dnevno, da „radio, ne radio, svira radio“. Stranačko-rodbinsko zapošljavanje sa 6 bodova na intervjuu i 4 boda na testu, obesmišljava visok prosjek prilikom studiranja i ostale stavke, pa upravo imamo slučaj u Banjaluci gdje je kandidat sa najmanjim prosjekom jedini dobio 6+4 boda i tako prošao na konkursu. Dolaze u škole sa visokim bodovima na intervjuima, a bez ljubavi za djecu i strasti za nauku. Rade samo najuži dio onoga za šta su plaćeni. Poučavaju pogrešno, demotivišu i stvaraju svijet bez budućnosti. Konkursne procedure ovakve kakve su pogoduju neradnicima, političkim aktivistima, mahinacijama i manipulacijama, a sve ovo skupa vodi nedostatku kadra u prosvjeti. Koliko je konkursa bez i jednog prijavljenog kandidata iz fizike, matematike, hemije, informatike? Škole su odavno postale poligoni za potkusurivanje partijskih dugova i dužnika i to je javna tajna.
Ovo se mora zabraniti!
I posljednje, ali nikako najmanje važno jeste pozicija obrazovnog sistema na listi prioriteta svih vlasti i vlada koje su vladale RSom od 1992. Moglo bi se komotno reći da se ništa ili skoro ništa nije mijenjalo od nastanka Republike Srpske. Od najviše do najniže instance obrazovne vlasti karakteriše postavljanje ljudi iz potpuno drugih branši na rukovodeće pozicije. Donosilac odluke i kreator obrazovne politike morao bi da bude prosvjetar sa dugogodišnjim iskustvom koji razumije svaki damar prosvjetnog sistema, a ne menadžer, novinar, ekonomista, ugostitelj. Nedavanjem prioriteta stručnosti, kvalitetu i postignućima u oblasti obrazovanja prilikom kreiranja sistema vlast čini mnogo gore od onoga što čine najveći neprijatelji.
Ovo se može izmijeniti!
Prosvjeta ne Prosvjećuje!
Prosvjeta se usljed svih gore pomenutih faktora degradirala na jednu od bezbroj republičkih agencija,koja prenosi nekakve informacije i tako đake “edukuje” ali ih ne obrazuje kao karakterne, snažne i samostalne ličnosti! A i bez posebnog lingvističkog znanja jezik na poručuje da su obraz i obrazovanje u najtješnjoj vezi. Sposobnost čovjeka da živi život dostojan čovjeka i radi za sopstvenu i opštu dobrobit, gradeći i održavajući prijatne i uspješne međuljudske odnose, zavisi prvenstveno od obrazovanja i vještina stečenih u njemu: omunikativnosti, kritičkog razmišljanja, kulture dijaloga i poštovanja drugog i drugačijeg. Dugoročne posljedice lošeg stanja u obrazovnom sistemu odavno osjećamo, ali ono što nas čeka ako se ne osvijestimo, onesvijestiće nas zauvijek!
Počeli smo antičkim citatom, a završavamo riječima jednog univerzitetskog profesora iz Južne Afrike:
Ako želite uništiti jedan narod, krenite od školstva, netrebaju vam ni nuklearno oružje, niti dalekometne rakete“.
Sada je tačno 12 sati. 1. septembar 2024. godine. Možda imamo još malo vremena da vratimo osigurač u bombu koje samo što nije eksplodirala i raznijela sve obućare i sve učitelje u paramparčad! Mi želimo, umijemo i možemo promijeniti sistem na bolje, kao što svakog jutra iznova krećemo u promjenu malih svjetova u glavama naše budućnosti, onoga radi čega svi postojimo!
Ovo nam se mora omogućiti!
