Osamdeset godina prećutkivan i iz pamćenja potiskivan, ustaški zločin počinjen 5. i 12.februara 1942. godine u banjalučkim selima Ivanjska i Piskavica biće trajno obilježen spomen parkom koji će se graditi u Mjesnoj zajednici Potkozarje. Na centralnom spomeniku biće upisana imena blizu 600 žrtava strašnog ustaškog pokolja učinjenog nad srpskim stanovništvom ovog kraja.
Spomen park je predviđen na prostoru između crkve, škole i fudbalskog igrališta. To je potvrđeno na godišnjoj skupštini Udruženja građana Kozara koji se uveliko pripremaju da ostvare planirani zadatak čime bi ova generacija mještana ispravila decenijski grijeh prema nevino postradalim precima.
Za razliku od još većeg ustaškog zločina u Drakuliću, Motikama i Šargovcu koji se desio 7.februara iste godine i koji je obilježen zajedničkom spomen kosturnicom za 2300 žrtava, ovaj zločin ostao je u njegovoj sjenci. Nažalost, o njemu građani Banjaluke i cijelog Potkozarja i danas vrlo malo znaju.
„Naše udruženje formirano je prije tri godine s ciljem da njegujemo tradiciju, običaje i ekonomski razvoj ovih prostora koji su oduvijek nudili mogućnost solidnog života za sve one koji hoće da rade i privređuju. Jedan od prioriteta koji smo stavili pred udruženje je da se s dužnim poštovanjem sjećamo svih postradalih i da to zlo vrijeme pažljivo istražimo i zabilježimo. Nažalost, žrtve ustaškog pokolja ova dva sela nikad nisu dobile dostojno spomen obilježje niti su u kolektivnom sjećanju imali onaj stepen javne pažnje koji će biti opomena da se takvo zlo više nikad i nigdje ne ponovi“, kaže Slobodan Radulj, predsjednik Skupštine Udruženja građana Kozara.
Stradale su mnoge porodice: Milakovići, Šušnjari, Miloševići, Šutilovići, Kevići, Kneževići, Đuđići, Radulji, Piljagići, Salamići, Gligići, Dobraši … „Samo mojih Milakovića stradalo je 113 u jednom danu“, sjeća se Zoran Milaković, novipredsjednik udruženja. Jednoglasno je izabran da nastavi rad preminulog brata NedeljkaMilakovića koji je kao prvi predsjednik dao veliki doprinos formiranju i radu udruženja.
„Bilo je takvo vrijeme da sahrane u skladu s običajima nisu bile moguće jer je smrt vrebala na svakom koraku. Preživjeli članovi porodica su svoje najmilije ukopavali tajno, na imanjima, tako da danas imamo uređene porodične grobnice sa nadgobnim spomenicima ali negdje i zanemarene humke koje se jedva naziru“, dodaje Milaković.
Zašto su masovni ustaški pokolji u Ivanjskoj i Piskavici doživjeli sudbinu da budu samo usjećanjima preživjelih i najbliže rodbine žrtava a da istorijska nauka, društvo, mediji i svi oni koji kreiraju javno mnjenje zataje. Da li se, i do kada, treba pravdati decenijama komunizma kada su ove teme, u ime parole bratstva i jedinstva, bile nepoželjne i zabranjivane. Nije slučajno španski filozof Džordž Santajana poručio: „Ko zaboravi svoju prošlost, ponovo će je preživjeti“.
Najveći doprinos rasvjetljavanju zločina u Ivanjskoj i Piskavici dao je Lazar Lukajić u knjizi„Fratri i ustaše kolju“, objavljenoj 2005. godine u Beogradu u izdanju „Fonda za istraživanjegenocida“.
Kao sedmogodišnji dječak posredno pamti te događaje a dosta informacija saznao je od Dobrile Martinović koja je u februaru 1942. godine radila u Drakuliću kao učiteljica. Uspio je zabilježiti upečatljiva sjećanja 26 neposrednih svjedoka iz Ivanjske i Piskavice i sačiniti spisak od 520 imena postradalih.
