Nakon autobiografske zbirke priča pod imenom „Nježno“ i trilogije „Vjerujem“, „Sidro“ i „Nevidljivo“ autorke Aleksandre Broćeta pred nama se nalazi jedno, u neku ruku neobično krstarenje. Krstarenje predstavlja hroniku jednog broda – sendviča sa više spratova, znači kruzera, viđenu kroz vjeđe odrastanja jedne Ane. Nije to samo Anino odrastanje, jer kroz Anu paralelno odrasta i jedan grad, tako da bi se ovo novo djelo Aleksandre Broćeta moglo posmatrati i kao svojevrsna hronika Banja Luke.
Kroz Anu i njenu prizmu možemo posmatrati djetinjstvo većine banjalučkih djevojčica i dječaka sedamdesetih, bezbrižnost istih u osamdesetim, strah u ratnim devedesetim, te nada i beznađe uklopljeno u prve dvije decenije novog milenijuma.
Ništa bitno što je vezano za ovaj grad Broćeta nije propustila da pomene, jer je Ana rasla sa gradom, bolovala sve njegove rane, počevši od onih najranijih zemljotresnih koje jedva da i kotura po sjećanju. Ako bi pravili komparaciju sa trilogijom onda je jedino vezivno tkivo vjera koje se Broćeta, ne samo da ne odriče, već naprosto učvršćuje svoj sud da sve ima svog tvorca i svog sudiju. Tako kroz priču Ane vidimo i to vraćanje grada korijenima, vraćanje vjeri kao nečemu što bi trebalo biti glavna zvijezda vodilja svakog božijeg raba, ma koliko grešan bio.
Radnja romana najvećim dijelom odvija se na palubi broda, koji liči na sendvič. Ovo je priča i o jednom vremenu, a svako vrijeme ima svoje specifičnosti, igre i igrice, pojavu ovog i onoga. Vremenu kada je prestiž bilo posjedovanje nečega što je danas ili pokriveno velom zaborava ili ko zna koliko puta tehnološki nadmašeno i približeno svima. Tako se sa Anom igramo između dvije vatre, gledamo crno bijeli TV sa samo dva programa koji završavaju u deset, vozimo bicikl ispod rame, idemo do Trsta i prvi put do mora i upoznajemo se sa vrhunskim banjalučkim sportom koji je dao mnogo asova bivšoj državi. U romanu se kao epizodni likovi pojavljuju i legende jugoslovenske košarke Mirza Delibašić Kinđe i Aleksandar Saša Đorđević prema kojem je Ana u jednom trenutku gajila i određene simpatije.
Ana je obična djevojka koju zanimaju mnoge stvari, ali ipak i sferi njenog glavnog interesovanja je trojac: sport, muzika, nauka.
Ana s druge strane svoj oslonac nalazi u vjeri, koja je svakako i najtemeljniji oslonac koji se može pronaći.
Dobar dio radnje odvija se na brodu – krstarici, a onaj manji na epizodnim destinacijama do koje su Anu vodili, recimo čamci koji su pripadali brodu. Pokatkad su se ti čamci udaljavali daleko od broda i od obale, idući čak do doline piramida, ali sve je to u funkciji Aninog razumijevanja svijeta. Sve u svrhu krstarenja.
Sa zadovoljstvom predlažem rukopis „Krstarenje“ za štampu. Moje zadovoljstvo je tu, a konačan sud će svakako dati čitaoci koji već uveliko prate rad Aleksandre Broćeta i čekaju nova ostvarenja.
Banja Luka,
književnik Miladin Berić
