Za blmojgrad počeo je slati tekstove Ozren Tinjić, dugogodišnji novinar i kako voli sam da kaže, Banjalučanin sa trenutnim prebivalištem u Švedskoj. U zanimljivom i originalnom tekstu, Tinjić je uporedio odlazak na odmor-more nekada i sada. Uživajte
Od Banja Luke do Jadrana- nekada
Jesam li zakoračio u još jedan maj, inače ovdje u Švedskoj obično kišovit i ne rijetko vjetrovit i poprilično monoton, malo- malo pa ulovim sebe kako se sa sjetom ali i neobjašnjivom toplinom sjećam nekog davnog, banjalučkog maja. I svaki taj maj je, maltene, posebno krajem 60-ih i pocetkom 70-ih godina, bio isti, k`o jaje jajetu. Ma, ne bih ja putovao vremeplovom, da svugdje oko sebe, ovih dana, ne slušam do neba dosadne i gotovo svakodnevne priče o tome gdje će ko na more, pošto je tamo negdje rentacar, kojom avio- kompanijom putovati, koliko je apartman udaljen od mora i koliko košta… (tu se sjetim jedne banjalučke porodice koja je prije par godina, putem interneta, rezervisala apartman ”sa pogledom na more” u Makarskoj. Na kraju se uspostavilo da je najbliža plaža udaljena od dotičnog apartmana nekih dva kilometra! ”Šta hoćete, mirno im je objašnjavao vlasnik spornog apartmana izvodeći ih na prostrani balkon, zar odavde nemate pogled na more!?”). Još kada krene priča o avionima i formatima i težini, te sadržaju (posebno tečnost u vidu parfema ili kolonjske poslije brijanja) prtljage, momentalno se prešaltam i lagano krećem na putovanje u prošlost. A tamo, u toj prošlosti em je bilo već poslovično ljepše (valjda zato što smo bili mlađi), em je bilo nekako sadržajnije i bezbrižnije.
I pride, bliži se juni, i kraj još jedne školske godine. Bog te maz`o, ferje sve do prvog septembarskog ponedeljka. Kao i svake godine u to doba, dobrano sam počeo sanjarati o skorom odlasku na more, u Podgoru, nadomak Makarske. Nestrpljenje na vrhuncu, kontanje o promociji friško kupljenih Speedo kupaćih, nove farmerke zvoncare, majice i kratke hlace (tada još nisu bile u fazonu bermude), i lažnjak rejbanki kao šlag na kafu. Znam, dole će me čekati tri para špagerica koje će mi dofurati tetka iz Italije, baš kao i obećani parfem. I to ne bilo koji, već ni manje ni više nego Pino silvestre (u to vrijeme posljednji krik mode- i pride mirišeš na borovu šumu)! Uveče nema spavanja, san nikako na oči da dođe, a u mislima vec sam na Jadranu.
Ne prođe par dana, a otac, vrativši se sa posla, već sa vrata svečano dobacuje majci: ”Spremajte se, prekosutra krećemo na more”!
Znam, sutra vozi fiću na Lauš, u Rudarsku ulicu, do jarana Bože Kalina, inače vrsnog automehaničara. Valjalo je pregledati našu limuzinu jer pred nama je bio, za ta vremena, iznimno dug put, koji će se, po običaju, pretvoriti u pravo turističko putešestvije. I, po običaju, trajaće preko deset sati! Već tada sam spoznao (ili mi se to samo čini iz današnje perspektive!?) koliko je lijepa naša zemlja. Nismo prešli ni desetak kilometara od Banja Luke, a već smo stigli do prve stanice. Jutarnja kafa u restoranu kod Šakote, ili nešto dalje, kod Troke, a onda pravac prema Jajcu kroz živopisni kanjon Vrbasa. Nešto prije Avnojevskog grada, pri prolasku pored crkve Svetog Ive sa one strane Vrbasa usporavamo jer se obavezno, za sreću, kroz prozor bacao novčić. Valjda za sretan put. Prolazimo Jajce. Zaustavljamo se u Vincu u kafani ”Volan”. Čik pauza, a u meni raste nestrpljenje. Sve nešto kontam: Ako starci ovako nastave, bit će dobro ako do sutra uopšte stignemo do mora! I taman kad krenušmo, a ja veseo jer sam znao da smo sa svakim predjenim kilometrom bliže moru, eto nas u Donjem Vakufu. E, ovdje nije bila rijec o Čik pauzi. Stajemo u centru a stari ubrzanim korakom piči prema mesnici. Na red dolaze teleći bubrežnjak, but, koljenice, janjetina, junjetina i na kraju par kila ćevapa. Valjalo je da on srikta svoje pogunziluke, jer, kako jednom reče: ”Od sve ribe najdraža mu je janjetina”!
Uskoro, kako mi zorno objasniše starci, dolazimo u prekrasne planinske predjele Makljena. Belaj je jedino bio sa makadamskom cestom što vrluda netaknutom prirodom. Prašina se vitla na sve strane. Fićo naprosto stenje uz uzbrdicu. Skoro na vrhu, na nekih 30-ak metara od ceste, u dubokom jarku, nakrivljen na bok, kočoperi se tenk koji je Veljko Bulajić sa ekipom (”Bitka na Neretvi”) u žurbi ”zaboravio” a i ko bi ga vadio iz one gudure jer, hebi ga- ”Prozor mora pasti”, a vrijeme je tada neumitno isticalo. Nešto kasnije, u Neretvi, sjećam se, vidim, stoji prepolovljen jos jedan Bulajićev filmski raritet. Čuveni most. U međuvremenu kod staraca, kako se spuštamo u kotlinu, do smaragdne Neretve i približavamo Jablanici, primjećujem nestrpljivost. Ma da, ufrštuljio sam- sve smo bliže poznatom restoranu sa hidroražnjevima i nezaobilaznom, uvijek friškom janjetinom. Onako sit i poprilično umoran zaspao sam snom pravednika. A i nesnošljiva vrelina je učinila svoje.
Budim se poprilicno oznojen. Zbunjeno gledam oko sebe. Stigli smo na neki parking, a moji mi objašnjavaju da smo u Mostaru. I bilo je to za očekivati obzirom da stari ni teoretski nije mogao proći kroz Mostar a da barem na kratko ne prodivani sa starim prijateljem i kolegom, novinarom Mišom Marićem. Legenda grada na Neretvi je bio živa enciklopedija ali i neumoran hroničar. Za samo sat vremena kafendisanja prorešetali su sve znane i neznane, ono što je bilo i što će biti. Za to vrijeme mati i ja smo vrludali sokacima oko Starog mosta. A mog mora ni na puškomet. Joč kada sam saznao da će biti još stanica postao sam toliko frustriran a i nahorozen da sam samo blejao u neku zamišljenu tačku. Jer, redom, slijedile su jos famozne stanice: izvor Bune i drevni Počitelj. Malo lakče mi je bilo uz samu Neretvu, na cesti sto vodi ka Pločama i Metkoviću. Počeo se osjećati miris soli u vazduhu. A uz cestu načičkali se improvizovani štandovi što nude neopisivo velik izbor taze voća i povrća što je tom djelu Hercegovine priroda tako nesebično darovala. Primjećujem, mati je zaista majstor koja uvijek zna naći odgovor na pitanje: kako sve te silne stvari smjestiti u skučenog ficolinija. Em naša prtljaga, em meso, em hrpa voća i povrća i pride, pod moje noge smjestila je lubenicu od desetak kila. Aferim! I zaista, ni dan danas mi nije jasno kako nas na more doveze automobil sa nepunih 40 konjskih snaga?
I kako to obično u životu biva dogodi se i meni jer: sve što je lijepo- kratko traje! Psujem u sebi i proklinjem onog što izmisli mobitel (a bogami i onog što me zove) jer me svojim vibracijama i zvonjavom nemilosrdno vrati u stvarnost. A oko mene i dalje frcaju šuplje priče i pitam se hoće li mi ikada neko u kafani (udruženju) reći kako je pročitao interesantnu knjigu, pogledao lijep film ili npr. uživao u nekom koncertu. Naravno- ozbiljne muzike! Sumnjam!
Ozren Tinjic
