U godini koja broji svoje posljednje dane navršava se četvrt vijeka od dolaska bronzane medalje sa jednog svjetskog atletskog prvenstva u naš grad. Do nje je stigao Miroslav Grbić. Fudbal, košarka, rukomet, boks… mnogo je legendi koji su iz ovih sportova u Banjaluku donosili olimpijske medalje.
Međutim, javnosti u gradu na Vrbasu malo je poznato da je u ”krajišku ljepoticu” stigla i jedna medalja sa svjetskih prvenstava – u jeku ratnih dešavanja.
Bronzano odličje je u julu 1994. godine na planetarnoj smotri aletike u Berlinu za lica sa invaliditetom osvojio jedan od najvećih (ako ne i najveći) navijač Borca Miroslav Grbić.
U bacanju koplja popularni ”Pecarski” je do trećeg mjesta stigao dužinom od 30,02 metara, a uspjeh je još veći ako se zna da se za ovo takmičenje pripremao SAMO DESET dana, te da su svi takmičari, osim Grbića, bacali koplje sa specijalnim sportskim protezama, dok je Miroslav, tada 20-godišnjak, koristio klasičnu nabavljenu u našem gradu.
Ovaj uspjeh od zaborava su otrgli Miroslavova porodica, prijatelji i predstavnici nekoliko klubova koji nose ime Borac, a kako izabrati bolje mjesto za organizaciju prigodne manifestacije od Trofejne sale Fudbalskog kluba Borac na Gradskom stadionu, koja je održana sinoć.
Grbiću je uručeno mnoštvo prigodnih poklona, a uručivali su ih redom predsjednik FK Borac Vico Zeljković, trener SKK Borac 1947 Bojan Božić, sin kik-boksera Draženka Ninića Marko, potom trener VK Borac Davor Josipović, sadašnji i bivši fudbaleri Borca Aleksandar Subić, Berislav Buković, Oliver Jandrić i Stojan Malbašić, karikaturista Rajko Pušić, te Grbićev dugogodišnji prijatelj Darko Vujinović.
”Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo da ispred Fudbalskog kluba Borac mogu da vas pozdravim, a posebno porodicu Grbić i ‘Pecarskog’. Iako je prošlo puno vremena, zahvaljujući prijateljima i praćenju svega ono što je nekad davno urađeno, iz poštovanja prema tome smo se okupili u Trofejnoj sali. Sa naše strane smo uradili što smo mogli u ovom trenutku da izađemo u susret kako bi se ova manifestacija organizovala. Takođe, jako nam je drago da imamo upravo ovakve simpatizere kluba i navijače. Smatramo da sa takvim ljudima kao što je Miroslav, koji su uz nas kao prijatelji kluba, Borac sigurno može dosta toga da uradi. Naša saradnja je jako korektna, a ono što želim da naglasim je da će Fudbalski klub Borac u narednom periodu pokušati da uradi neke stvari kako bi se našlo mjesto za ‘Pecarskog’ i da se vrednuje što je uradio u ovom sportu”, poručio je prvi čovjek ”Velikana iz Platonove” Vico Zeljković.
Bivša reprezentativka ex-Jugoslavije Radislavka Račić preporučila je Miroslava u selekciju tadašnje SR Jugoslavije.
”Počašćena sam pozivom na ovu manifestaciju, a želim da se zahvalim svim ljudima koji su se sjetili da ovakav jedan jubilej otmemo iz zaborava. Mi smo tad, te 1994. godine, bili prijatelji, ja sam tad počela da radim kao trener, a u tom vremenu nije bilo lako biti ni trener ni sportista. Sve je bilo neorganizovano, nije bilo para, neke druge stvari su nas mučile… tako da je, prosto, bilo jako teško. Moram da napomenem da je u Banjaluku došla još jedna medalja sa atletskih prvenstava za invalide jer je Zoran Panić, koji sad živi u Beogradu, osvojio medalju na prvenstvu Evrope u Madridu. Naravno, u tom momentu nije bio organizovan ni sport kako treba, a kamoli sport za lica sa invaliditetom. Međutim, Miroslav je imao sreću da se u to vrijeme ‘naslonimo’ na drugu državu, Saveznu Republiku Jugoslaviju, tako da je tamo ostvario taj rezultat. Moram da kažem da je u ovom trenutku sport za lica sa invaliditetom jednako cijenjen kao i sva druga takmičenja. Svjetska prvenstva se normalno odvijaju, postoje i Paraolimpijske igre, tu su i sponzori, TV kuće…”, rekla je Račićeva, koja je čestitala Fudbalskom klubu Borac na zauzimanju trećeg mjesta na kraju jesenje polusezone u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.
Osim porodice, oni koji moraju da ”trpe” Miroslava su i njegovi drugari za cijeli život, sa kojima dijeli ”jedan komad” zapadne tribine Gradskog stadiona. Jedan od njih je Dario Lađarević.
”Malo mi je zastala knedla u grlu, a inače puno pričam, to znaju svi sa kojima idem na utakmice Borca, pa i Grba… Znamo se mnogo godina, ali sam iznenađen kad mi je naš zajednički prijatelj Darko (Darko Vujinović, op.a.) rekao da ja treba da održim govor kao ‘najozbiljniji'… Znamo se mnogo godina, imamo pregršt anegdota, a jedna koju stalno prepričavam je ta da nisam vidio gol kad je Borac ušao u Prvu ligu Jugoslavije 1989. godine, kad smo izgubili od Partizana 2:1. Drugo kolo, pobjeda protiv Veleža, Špica je postigao gol iz slobodnog udarca. Došli smo na Gradski pet sati ranije, otišli tri sata poslije utakmice, Grbić je rekao ”eno neka vojska dole”, mi svi pogledamo dole i ne vidimo gol. Svi se raduju pogotku, ko je dao – mi ne znamo… Stalno se družimo, mi smo jedina družina ‘old school’ navijača na zapadnoj tribini gdje normalan svijet sjedi, samo mi stojimo… Nadam se da će tako biti dok nas noge služe, nekog dvije, nekog jedna (smijeh)… Izvinjavam se na šali, ali takve stvari Miro i sam prihvata, šali se i na svoj račun…”, ispričao je Dario.
A da je tako, odmah se dalo zaključiti čim je Miroslav dobio riječ…
”Atletiku sam zavolio još kao dijete. Od osme godine sam na stadionu, a sjećam se kad su me naterjali da preskačem prepone, a volio sam da gledam trening fudbalera, da sam često padao, što je naslutilo da ću nekad kasnije ostati bez noge, što se kasnije i obistinilo (smijeh)…”, započeo je priču Miroslav, a onda prilično emotivno nastavio:
”Kažu, najbitnije u životu – kad padneš, treba ustati. Kad je već bilo šta je bilo, najteže je naučiti drugi put hodati. Nakon naučenih prvih koraka, sve ide lakše, pa je i samim tim hronološkim slijedom i ta medalja bila, ne mogu reći očekivana, ali je bila plod velikog inata. Još je Rada spomenula, radi se o 1994. godini, imali smo jedno rusko koplje sa pomjerenim hvatištem, koplje koje nije imalo dodirnih tačaka sa kopljem kojim se bacalo u Berlinu. Imali smo tu medicinsku protezu, to je isto kao da se sad trkaju ‘stojadin’ sa najnovijom ‘mečkom’, to su bili ti neki odnosi ortopedskih pomagala. U tim trenucima rat je harao na ovim područjima, razmišljaš hoće li se neko od drugara vratiti sa ratišta, hoće li neko od rodbine poginuti… Godinama tako, ali hajde, dolaziš sad u taj Berlin, prvo ima struje, kulturalni šok… Ljudi se ne svađaju, ne pucaju. Poslije toga je sve bilo lakše, dolazi porodica i kreće se sa normalnim životom…”
Nije, naravno, moglo da prođe a da se Grba ne dotakne – svog Borca…
”Govoriću o svojoj prvoj ljubavi nakon moje porodice, a to je ovaj stadion. Došli smo u situaciju da je nas troje bilo na zapadnoj tribini. Borac je bio toliko osakaćen i uništen. Nemanja (Samardžija, op.a), Nina (Grbić, op.a.), ja i ćebe da nam ne bude hladno. Od Borca nije bilo ništa. Kako su igrači tad izdržali – ne znam. Dolaskom ove uprave koja je puno osporavana iz ne znam kojih razloga, Borac je uspio da napravi nešto što je dugo vremena bio pusti san svakog stanovnika Banjaluke koji voli Borac. Naš klub je kvalitetom, uslovima… približen onom Borcu koji mi pamtimo, Borcu u koji su svi talenti iz Bugojna, Sanskog Mosta… dolazili sami. Treba znati da je posao koji ovi ljudi rade u klubu jako težak. Teško je danas naći bilo kakvog sportistu, a kamoli dobrog fudbalera. Samom selekcijom igrača koja traje Borac je na diobi drugog mjesta i ispunjava nam san. Kako raste Borac, tako će rasti i Banjaluka. To ne treba posebno da napominjemo, to znate svi. Ako Borac živi, živi i Banjaluka… Na kraju, šta više da kažem, nego da se zahvalim svima koji su organizovali ovu manifestaciju. Mnogo ste me razveselili i AJ BORAC!”
Izvor: Mondo
