Pojedini Banjalučani Biro nazivaju i svojom drugom kućom, jer tamo dolaze čak posljednje dvije decenije.
Većina sugrađana koji su godinama prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje, izgubila je nadu da će preko ove ustanove pronaći stalni posao, zbog čega, ispričali su nam, na evidenciji ostaju samo zbog zdravstvenog osiguranja.
Porazno je, što zaposlenje ne mogu naći čak ni zanatlije, za koje slovi da su traženi na tržištu rada.
– Od 2000. godine sam na Birou, znači posljednjih 18 godina i niko me nikada nije zvao na razgovor za posao. Bavim se svačim da prehranim porodicu, ženu koja ne radi i troje školaraca. Radim fizičke poslove i živimo još od poljoprivrede – povjerio nam se Banjalučanin koji je juče došao u Zavod da mu udare redovni pečat u karton.
Završio je za bravara, ali to mu, kaže, ništa dobro nije donijelo.
– Nikada u struci nisam radio, čujem i ja na sve strane da traže zanatlije, ali mene niko ne zove. Već mi je nastupila i pedeseta godina, moje je prošlo, kad me nisu do sada zvali- neće ni u buduće. Zato se na Biro prijavljujem samo zbog zdravstvenog osiguranja. Prebacio sam se nedavno sa aktivnog traženja na pasivno, bar da nemam trošak svaka dva mjeseca za autobusku kartu kada moram doći u grad da se prijavim – priča ovaj čovek koji stanuje u selu tridesetak kilometara udaljenom od centra Banjaluke. Prije tri godine, kaže, izgubio je i dječiji doplatak, jer su kupili auto skuplje od 5.000 KM.
– Pa šta trebamo, da se vozimo u krntiji i da neko nastrada. Perspektive ovdje nema, ni za mene ni za moju djecu, pokušavao sam da odem u inostranstvo, ali nemoguće je kada nemaš tamo nekoga da ti pomogne- govori ovaj čovjek.
Dana staža u radnoj knjižici nema ni Banjalučanka, koja je željela ostati anonimna, a koja se kaže prijavljuje na Biro već dvadeset godina.
– Završila sam srednju za trgovca, radila sam i u struci, ali nikada nisam imala sreću da me poslodavac prijavi. U posljednje vrijeme čuvam djecu, za tristotinjak maraka mjesečno i to uglavnom po preporuci. Sve je ovo što ja radim od danas do sutra, ali moraš uvijek nešto tražiti, jer jedna plata nije dovoljna za četvoročlanu porodicu- kaže ova majka, dodajući da je odustala od ideje da će ikada penziju zaraditi, ma koliko i one male bile.
Ni pekar Mladen Šarić (35) nema mnogo sreće, na Birou je već 11 godina.
– Posla ima, ali niko neće da mi prizna 12 mjeseci prakse koju sam odradio . I kod privatnika traže koverat da te zaposle. Uspio sam nekako do sada sam sebi uplatiti pet godina staža na minimalac- kaže Mladen.
U struci posla nema ni za metalostrugara Lazu Ljubanića. Prije tri godine propala mu je frima u kojoj je radio, pa je sada na Birou, ali sa 55 godina već je, kaže, u dobu kada više niko neće da ga primi.
Prema podacima Zavoda za zapošljavanje RS, na banjalučkom Birou je u aprilu bilo 30.750 nezaposlenih. Poslodavci uvijek ističu da im je teško naći radnika koji dobro zna zanata za koji se školovao, te da većinu moraju sami obučavati za posao.
Demoralisani i budući medicinari
Banjalučki Biro nalazi se u istoj zgradi gdje i Medicinski fakultet, pa su mladi studenti već demoralisani kada vide koliko građana svakodnevno ulazi u susjedni hodnik da ovjeri knjižicu. Surova realnost na tržištu rada ne garantuje im ni da će oni bolje proći kada diplomiraju.
– Volio bih da odem odavde kada završim fakultet, jer se ovako samo možemo prebaciti iz studentskog hodnika u ovaj na Birou. Čak ni to što studiramo medicinu, koja je kao traženo zanimanje ne uliva nadu za budućnost. Da smo u nekoj drugoj zemlji to bi se isplatilo, ovako teško- ispričali su nam studenti.
Izvor: Srpskainfo
