Do sada neviđeni snimci Banjaluke iz 40-ih, 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka izazvali su veliko interesovanje na društvenim mrežama. Snimci su pravi raritet, a samim tim predstavljaju i veliku vrijednost. Inserte o Banjaluci snimili su Aleksandar Bojko i Ljubinko Bato Smoljanović, rekao je ovo Goran Barać, kino amater, gostujući u emisiji „Banjalučka hronika“ na Elta televiziji.
„Oni su bili najagilniji i najpoznatiji kino amateri u Banjaluci. Na žalost, sam pojam kino-amaterizma danas je potpuno nepoznat. Danas o tim ljudima niko ništa ne zna. Prošlo je puno vremena otkad su ti filmovi nastali. Sa druge strane, ni oni nisu adekvatno bili zastupljeni u javnosti Banjaluke da bi o njima mogla da ostane zapisana neka priča.“
Aleksandar Bojko je bio jedan od najpoznatijih banjalučkih kino amater. Počeo je da snima amaterske filmove 8. milimetarskom kamerom davne 1938. godine, ističe Barać.
„Bojko je bio aktivan od 1938. do 1949. godine. Nakon toga, napravio je dužu pauzu. Poslije toga, snimao je od 1961. do 1963. godine. Iza njega ostalo je oko 500 metara filmske trake formata 8.milimetara, odnosno oko dva i po sata materijala. Snimci su značajni jer prikazuju Banjaluku, život našeg naroda, te kako je naš grad izgledao prije dosta godina“, navodi Barać.
Javnost je ove filmove imala priliku da vidi zahvaljujući upravo Goranu Baraću, koji ih je doslovno spasio od zaboravao. Uložio je dosta vremena i truda da bi ovi filmovi ugledali svjetlost dana.
„Do dana današnjeg, ti snimci su zabilježili preko 30.000 pregleda. Istina, filmovi Aleksandra Bojke su bukvalno spašeni iz smeća. Pronašao sam ih u jednom podrumu, mislim da je bio februar 2007. godine. Našao sam ih u šest najlonskih vreća, potpuno su bili isječeni. Ja sam uložio oko dvije i po godine svog života da od tih komadića, koji su bili dužine oko 10 centimetara do 2 – 3 metra, složim filmove onakve kakvi su nekada, najvjerovatnije bili u to vrijeme. Ne mogu reći da su 100 posto filmovi onakvi kako ih je on snimio, ali dao sam sve od sebe“, sa ponosom navodi Barać.
Sva priča oko kino amaterizma počela je u vrijeme Vrbaske banovine, i to zaslugom tadašnjeg upravnika Muzeja Vrbaske Banovine Spiridona Špire Bocarića.
„Sve je krenulo od Spiridona Špire Bocarića u proljeće i ljeto 1937. godine. Pošto je njega izuzetno interesovala etnologija banjalučkog područja, došao je na ideju da snimi film koji će prikazati svo to bogatstvo različitosti koje je to vrijeme postojalo u Vrbaskoj banovini. Ipak, ovo sada eksluzivno govorim, da Špiro Bocarić nije samostalni autor tog filma, kako se do sada vjerovalo. On je bio inicijator snimanja tog filma. Napravio je neku vrstu scenarija, bio je režiser, a snimatelj je bio Karlo Deri, vlasnik nekadašnje zanatske radnje „Foto unverzal“ u Banjaluci. Njih dvojica su zajedno obišli Vrbasnu banovinu i pred Drugi svjetski rat su te snimke smontirali u jedan film, koji traje 42. minuta. Film postoji, sačuvan je i nalazi se u Muzeju RS“, dodaje Barać.
Jedini pravi kino klub koji je okupljao kino amatere u Banjaluci bio je „Kozara 816“. Za desetak godina koliko je klub radio i postojao, iznjedrio je desetine kino amatera.
„U maju 1978. godine u današnjem Banskom dvoru, organizovana je osnivačka skupština ovog kino kluba. To je jedini izvorni kino klub koji je postojao sve ovo vrijeme. Živio je do 1986. godine, kada je zbog mnogobrojnih problema, taj kino klub ugašen. Kroz njega je prošlo oko 30 kino amatera, koji su snimili između 25 i 28 filmova, te nebrojeno reportaža. Sav taj opus ovog kino kluba sačuvan je kod Velimira Bojke. Danas, on je kod mene. Uspio sam da sve filmove koji su snimljeni na 8. milimetarskoj traci sačuvam i očistim. Za vrijeme postojanja, njihovi filmovi su kino klubu donijeli oko 40 nagrada. Dovoljno govori o njima.“
Kino amaterizam u Banjaluci, umro je počekom 90. godina prošlog vijeka. Barać navodi i razloge zašto se to desilo.
„Klasična tehnika izgurala je kino amaterizam. Kino amterizam podrazumijeva snimanje filmova sa kamerama od 8 i 16 milimetara, snimanje filmova na filmskoj, a ne na filmskoj traci. Video je krenuo u ekspanziju i istisnuo snimanje filmova, tako da ta aktivnost dana ne postoji. Ja sam i dan danas kino amater i za svoju dušu snimim neki film na filmskoj traci, koja se sve teže nabavlja, ali ja ću na filmskoj traci snimati filmovi dok god bude filmske trake i laboratorija, gdje ću moći da razvijem te filmove,“ zaključuje Barać.
Budućnost filmova koja su u posjedu kino amatera Gorana Baraća je itakako velika. Rijetki su, samim tim i od velikog značaja.
„Tog materijala imam puno, oko 24 do 25 sati. Imam još toliko nepopisanog materijala. Naravno, nije sve Banjaluka. Na youtube sam postavio snimke koji banjalučani nisu imali priliku da vide, pa su vidjeli da postoje snimci od prije Drugog svjetskog rata. U cijeloj BIH ne postoji sačuvan materijal osim Banjaluke prije Drugog svjetskog rata, da je sačuvan, a da su ga radili domaći kino amateri. Jedino je filmskim materijal iz Banjaluke sačuvan.“ zaključuje Barać gostujući u Banjalučkoj hronici ELTA telelvizije nadajući se da će institucije prepoznati značaj ovog svojevrsnog arhiskog blaga.
Izvor: Elta
