Prošlo je više od pola vijeka od zemljotresa koji je promijenio lice Banjaluke.
Taj datum ovaj grad danas dočekuje bez vidljivih „rana“ iz tog perioda ali s drugačijom katastrofom, koja takođe iz korijena mijenja grad i način života njenih građana.
Podrhtavanje tla počelo je 26. oktobra 1969, a glavni udar, koji je uništio grad, desio se dan kasnije. Iako ovi datumi, ali i dani i mjeseci koji su uslijedili poslije za mlađe generacije predstvaljaju samo lekciju iz istorije, oni su duboko urezani u sjećanja starijih Banjalučana.
Jedan od njih je i banjalučki meteorolog Nebojša Kuštrinović, koji je u to doba bio student, kojeg je vijest o ovom užasnom događaju dočekala u Poljskoj, na košarkaškom turniru.
– Bio je ponedjeljak. Tamo sam dobio tu strašnu vijest, da Banjaluke više nema. Odmah su mi obezbijedili vozilo, da se što prije vratim u grad – kazao je on.
Dodaje da su posljedice zemljotresa bile vidljive i prije nego što je došao u Banjaluku.
– U Gradiški već nije bilo struje. Bio je mrak, a napolju su gorile vatre – kazao je Kuštrinović.
Navodi da je upravo u takvoj situaciji, okupljene oko vatre, u dvorištu porodične kuće u Rosuljama vidio žive i zdrave svoje najmilije.
Humanost i solidarnost
Iako je nakon zemljotresa situacija bila užasna i haotična, Kuštrinović kaže da se s distance od nekoliko decenija uglavnom sjeća lijepih i humanih stvari.
– Sjećam se ljudske solidarnosti, komšije koji je bio vozač u “Autoprevozu” i koji je dovezao autobus kao bi djeca iz ulice spavala u toplom, ali i kako je cirkus “Adria”, koji se za vrijeme zemljotresa zadesio u gradu, poklonio Banjaluci veliki cirkuski šator – naveo je on.
U sjećanju su mu, kako kaže Kuštrinović, ostale i promjene načina života Banjalučana.
Park “Mladen Stojanović” je postao vagon naselje u kojima su mjesecima živjeli Banjalučani koji su ostali bez krova nad glavom – prisjeća se on
Istoričar iz Banjaluke, Zoran Pejašinović, kaže da ni dva svjetska rata nisu toliko promijenila grad koliko je to učinio zemljotres, i to ne samo fizički već i u svakom drugom smislu.
To što je zemljotres učinio Banjaluci je trajna posljedica, grad je izgubio mnogo arhitektonskih simbola i to se danas vidi. Kada odete u grad slične veličine kao Banjaluka, primjeti se koliko ima više arhitektonskih starina nego Banjaluka. Možda smo neke od njih mogli sačuvati, a tu prije svega mislim na zgradu gimnazije „Realke“. O tome se mnogo polemisalo, da li se moglo i trebalo da se obnavlja. Ja vjerujem da jeste. Čitavi gradovi, na primjer, Lajpcig ili Varšava su obnovljeni, pa da se ne može jedna zgrada u Banjaluci obnoviti. Već desetak godina živi ideja da se u gradu napravi još jedna gimnazija i da ona arhitektonski bude neka vrsta kopije čuvene „Realke“. Možda je to i jedan od načina da se oplemeni ovaj grad – istakao je on.
Peta dimenzija
Dodaje da je poslije zemljotresa došlo do naglog rasta grada, nastajanja čitavih niza naselja i porasta broja stanovnika.
– Promijenila se i kultura grada. Zaživjele su i razvile se neke nove ustanove, tako da je grad narednih godina osjetno napredovao. Univerzitet je uveliko zaživio tako da je Banjaluka poprimila vremenom karakteristike jednog urbanog i modrenog, uistinu socijalističkog grada. Rat iz devedestih godina je to presjekao, tako da je Banjaluka vraćena korak nazad. Sada se vraća na neki pravi put, ali evo sada je pojava virusa korona nekako svemu tome dala neku „petu dimenziju“ – ocijenio je Pejašinović.
Za razliku od ranijih godina, Banjaluka ovaj datum u 2020. godini dočekuje u još jednoj vanrednoj situaciji. Pandemija se razlikuje od okolnosti koje je prije 51 godinu stvorio zemljotres, ali obje nesreće imaju nešto zajedničko. Donijele su posljedice koje su napravile trajne promjene na način života njenih građana, ali i fizičkog izgleda grada.
Iz posljedica koje je izazvao zemljotres Banjaluka i njeni građani su izvukli određene pouke, a Pejašinović dodaje da bi volio da građani isto učine i u trenutnoj situaciji.
– Aktuelna situacija je drugačija od zemljotresa, ali nije ništa manje važna. Smatram da Banjalučani mogu iz svega ovoga izaći bolji. Kataklizme bilo kakve vrste, bez obzira da li je u pitanju zemljotres ili epidemija, nekako čovjeka vraćaju osnovnim stvarima, suštinskim elementarnim vrijednostima, počev od zdravlja porodice, prijatelja, pa čak i do prirode i umjetnosti. Kada nas zatvore u stanove shvatimo koliko je lijepa livada, tako da mislim da hoće. Koliko? To je teško procijeniti – naveo je Pejašinović.
Krivi sat
Razmjere katastrofe koja je prije 51 godinu zadesila Banjaluku najbolje pokazuju i zvanične cifre.
Prema podacima seizmologa Hidrometeorološkog zavoda RS, Banjaluku su 26. i 27. oktobra 1969. godine pogodila četiri jaka zemljotresa.
Glavni udar se desio 27. oktobra u 8.10, jačine 6,6 stepeni Rihterove skale. U potresu je život izgubilo 15 ljudi, dok je 1.117 lica bilo lakše ili teže povrijeđeno. Grad je ostao devastiran, a ogromna materijalna šteta bila je pričinjena na 86.000 stambenih jedinica, 266 školskih objekata, 152 zgrade javne uprave i administracije, 146 kulturnih ustanova, 133 zdravstvena objekta i 29 socijalnih ustanova.
Banjaluka je ostala bez struje i vode, a vojska je, zajedno s građanima, raščišćavala ruševine i oslobađala zatrpane. Pomoć je stizala sa svih strana, a ljudi su danima bili na ulicama, jer su mnogi ostali bez svojih domova. Zahvaljujući velikoj solidarnosti stanovništva iz svih krajeva bivše Jugoslavije, kao i pomoći iz Evrope i svijeta, Banjaluka je ponovo stala na noge.
Na Trgu Krajine i danas se nalazi sat koji je prestao da radi 27. oktoba 1969. godine u 9.11.
U znak sjećanja na tragediju, popularni “Krivi sat”, kako su ga prozvali Banjalučani danas je jedno od kultnih sastajališta.
POKLON SKOPLJA
OŠ „Vuk Stefanović Karadžić“ je izgrađena nakon zemljotresa kao poklon grada Skoplja i svečano je otvorena tačno godinu dana nakon potresa. Ove godine ona obilježava pola vijeka rada i postojanja.
– Planirali smo da obilježimo 50 godina rada i postojanja posjetom ambasadora Makedonije i drugim događajima, ali je aktuelna epidemiloška situacija to otkazala. Školu danas pohađa 840 đaka, mada je bilo godina kada je imala i 1.600 učenika. Pošto je građena neposredno poslije zemljotresa, objekat je konstruisan tako da je u slučaju novog zemljotresa moguća brza evakuacija učenika, nastavnog i dugog osoblja. Ima više ulaza i izlaza iz zgrade, a konstruisana je tako da na krovu nema čvrstih predmeta, koji bi mogli pasti i nekoga eventualno povrijediti – rekla je direktor ove škole Tatjana Vilendečić .
Izvor: Srpskainfo
