Nakon 27 godina osjećate istu bol. Od dana kada sam svoje dijete sahranjivala ista je i kiša i sve se ponavlja i to sjećanje nikada niko ne može izbrisati, jer u jednom trenutku osjećate bijes, u drugom trenutku ponos što su upravo oni obilježili jedan period koji je bio ključan za RS, ali osjećate i da treba nešto da oprostite, a ne znate kako.
Rekla je ovo juče Dragoslava Jaćimović, majka jedne od 12 beba koje su zbog nedostatka kiseonika od 22. maja do 19. juna 1992. umrle u banjalučkom porodilištu. Danas se obilježava 27 godina od ovog pretužnog događaja, a 12 zvjezdica nikad neće niti zaboravljeno.
“Ljudi kažu da vrijeme liječi rane, ali naše rane nikada neće izliječiti. Hvala Bogu što danas imam dva odrasla sina, ali gledajući njih, razmišljam da bih ja, da je i to moje dijete rođeno 1992. godine sada živo, bila kompletna žena, iako sam ja sa svoja dva sina kompletna, jedno ipak fali”, kazala je Jaćimovićeva za “Nezavisne”.
Dodala je da bi bilo dobro kada bi jednom mogla oprostiti, ali pita se kako.
“Kako oprostiti kada je neko za bebe rekao da su one kolateralna šteta. Ne upirem prstom ni u koga, ali opet neko bi morao da snosi odgovornost. Međutim, vjerovatno neće nikad niko i to nas najviše boli, što niko nije preuzeo odgovornost za ovaj zločin”, rekla je Jaćimovićeva.
Željka Tubić, sekretar Udruženja “12 beba” i jedna od majki čija je beba umrla u tom periodu, kaže da je majkama svaki maj od tada najbolniji mjesec u godini.
“Naša djeca nikome nisu bila kriva, ali nažalost rođena su tamo gdje su svjetski moćnici mislili da su samo loši ljudi, i tako su ocijenili, i zbog nedostatka kiseonika u Kliničkom centru nisu im dali da dišu”, smatra ona.
Ističe da su njihove bebe ubijene na najmonstruozniji način, jer je najteža smrt gušenje.
“Nažalost, takav je zločin učinjen od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koji nije dozvolio taj jedan prelet kako bi se dostavio kiseonik. Izvršen je zločin za koji sumnjam da će iko ikad biti osuđen, a možda i hoće, nikada se ne zna, jer će svi stati pred Božji sud, koji je pravedan”, smatra Tubićeva.
Dodala je da je bol nakon 27 godina još veća, jer u očima njihove djece koju imaju vide bol i tugu zbog izgubljenih braće i sestara.
“Jedina je utjeha to što u posljednjih 10 godina, od kako Udruženje koje smo mi majke osnovale postoji, imamo podršku Vlade RS, a najveću podršku smo dobile od strane Ministarstva lokalne uprave i samouprave RS, sa ministricom Lejlom Rešić na čelu, koja je mnogo učinila, kao i Željka Cvijanović, predsjednica RS, ali i Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH”, rekla je Tubićeva.
Tubićeva naglašava da je najvažnije da se o tom događaju piše, da se on pominje i da se ne smije zaboraviti. Izrazila je nadu da će nakon 10 godina postojanja Udruženja i 27 godina od tužnog događaja majke dobiti status koji zaslužuju.
Podsjećamo, prije 27 godina kiseonik nije mogao biti dopremljen kopnenim putem jer su se na putnim pravcima prema Banjaluci vodili ratni sukobi, a ni vazdušnim putem zbog odluke Savjeta bezbjednosti o zabrani letenja iznad BiH.
Trinaesta beba Slađana Kobas borbu za život izgubila je sa 14 godina, a 14 beba Marko Medaković i danas živi sa teškim posljedicama zbog nedostatka kiseonika.
Izvor: Nezavisne
