Andrej Zamolo pobjednik je ovogodišnje trke dajak čamaca u sklopu manifestacije “Ljeto na Vrbasu”.
Ovo je za Andreja nevjerovatna 26. titula!
O Andreju Zamolo I Kajak čamcu poseban tekst na Fejsbuk mreži napisao je Boris Potočnik
Napisao sam mnogo slova o dajaku, čak sam izmislio i legendu o njegovom nastanku. Danas svoje riječi o gradnji, vožnji i novijoj istoriji tog čamca pronalazim na raznim portalima ili novinskim člancima u originalu, češće reciklirane, utjerane u svrhu nekog novog događaja u kom se dešava dajak.
Ako moj grad Banjaluka još ima neku kulturu na realnim temeljima a nije ona iz Trapista, onda se to nešto vozi dajakom. Mnogo se, bez lažne skromnosti, ponosim što sam o njoj ostavio slovce, taman i za reciklažu. I to moje bi bilo šuplje da nije ova dva klipana sa slike, Andrej Zamolo i brata mu Daria.
Njih dvojica su nastavak tanane niti te jako važne, mirne stvaralačke prošlosti kojom sam opijen još iz dana kada su me životu učili njihov otac Antonio i stric Mario. Bez njih četvorice, moje priče bi bile dnevna rubrika a prava Banjaluka bi trajno nestala ispod ove neke ukradene. I zato sam ih stavio kako stvaraju, prave i unapređuju. Sebe, sredinu i ljudski duh, uz ćorluk eroziji istog.
To su sve ispričane priče sa ruba tuge, neka ostanu naše vlasništvo jer ne mora sve biti rečeno.
U tim pričama sam opisao koješta o dajacima, često i samu Trku. Šta je Trka, zna onaj koji ju je vozio.
Dakle, grade moj, zapiši negdje u tekicu da je Andrej Zamolo danas odvezao svoju dvadeset i sedmu Trku u svojoj četrdeset i sedmoj godini života i osvojio svoje dvadeset i peto prvo mjesto, svojim čamcem Lotos, što ga je svojim rukama napravio, vozio i pobijedio vrijeme.
Vrijeme je zajebana stvar, prođe očas.
Napiši, grade moj, šta god te volja povrh toga, svejedno mi je, obriši, dodaj i naheri, sakrij ili zaboravi da je bilo, Andrej je danas oborio rekord za nas koji te dišemo, rekord za nas male i razbacane, u slavu mirne stvaralačke prošlosti na kojoj si počivao dok te je bilo.
I taman dok se neko tu i tamo pita kako je moguće da Ani tako traje godinama, pojaviće se sutra u novinama par mojih ukradenih rečenica uz šturu statistiku, par fotki i možda neku izjavu.
Evo kako je moguće, tu je pa kradite, nove rečenice, moja slika i izjava sa drugog kraja svijeta kako sasvim jasno vidim ovo..
.. na startu Trke, njegovo tijelo je silueta ostarjelog Lucifera zarobljenog u mesingani upaljač bombe za podzemne bunkere. Čeličnim ostima grebe mekani metal, ostavljajući u njemu svjetlucave ogrebotine, struže ga posvećen času u kom udarna igla dotakne beton i onda se udisajem oslobodi, provali oklop, detonira naboj iz sebe i ne leti, već klizi ni vodom ni zrakom.
Eto, tako ja to otprilike vidim. A duša mu kao u razigranog mladog retrivera. Dobra i na ružnu riječ strašljiva.
Čovječe, sasvim ozbiljno te pitam, od čega si?
