Složena organizacija udruženog rada (SOUR) „Rudi Čajavec“ ne postoji. U Banja Luci se više nikada neće praviti televizori. Neće se praviti ništa od mnogo toga što je izlazilo sa proizvodnih traka ovog nekadašnjeg giganta. Nema ni fabrike „Jelšingrad“, u punoj „verziji“ kakvu pamte mnogi Banjalučani. U ovim fabrikama više se nikada neće praviti ni banjalučko kolo?!
Nikada se i nije zvanično pravilo, ali činjenice stoje da su nekadašnji radnici ova dva bivša privredna giganta , dobri, kvalitetni majstori,pritom istinski ljubitelji Vrbasa i strastveni ribolovci ovdje proizvodili banjalučko kolo. Za sebe, za raju, prijatelje, iako se zvanično nije smjelo. Potvrdu za ovo , mogu dobiti maltene, svaki dan, dok ih posmatram iz bašte „Kod Muje“, kako vješto barataju ovom spravom, iz Vrbasa izvlače više nego pristojne komade. Ponekad se od raje, koja ih posmatra čuje šala „da su Čajavec i Jelšingrad izmedju ostalog propali jer su se pravila kola“, ali ribari , nekadašnji radnici ovih kolektiva ,odmah demantuju-pravili smo na svoju odgovornost , kada smo imali slobodnog vremena , naš posao u fabrici nije zbog toga trpio i imao štetu. No, jasno ko`dan da ove dvije fabrike nisu propale zbog toga što su se pravila banjalučka kola, nego iz svima dobro poznatih razloga.
Banjalučko kolo i sada se pravi u gradu: potrebna je umiješnost i vještina kao kada se s njim lovi riba. Kada je napravljeno prvo banjalučko kolo? Tražeći odgovor medju dugogodišnjim ribarima, koji tvrde da love na kolo od kada znaju za sebe, spoznah kako „postoje indicije da je prvo kolo napravljeno još 1930.godine“:godinama se mijenjalo po veličini i težini. Ali, možda i nije toliko važno kada je napravljeno prvo banjalučko kolo. Važnije, što sam bezbroj puta čuo od mojih prijatelja i drugova ribara, da se radi istinskom banjalučkom brendu: osmišljeno i napravljeno Banja Luci, pogodna za lov na brzim vodama poput Vrbasa.
-Mi gde god dodjemo, na Unu, Sanu, Savu, Drinu, svako zna da smo iz Banja Luke jer ovo je specifično za Banja Luku, kao naš vrbaski dajak čamac, kao što je naš grad poznat i po banjalučkom ćevapu,i još mnogi drugim stvarima-isprićao mi svojevremeno Enver Kljunić, obrazlažući tvrdnju zašto je kolo banjalučki brend. Jedna od njegovih omljenih mjesta na Vrbasu, kao i njegovih kolega ribara, jeste preko puta Kastela. Lijepo ih vidjeti kada se poredaju, onako „pod špagu“, te prlikom pecanja na plovak koriste kolo, jer je, kako kažu, funkcionalno zbog španovanja.
Urbana legenda kaže da su mnogi Banjalučani sate i sate provodili „na suhom režimu“ zabacujući i vježbajući sa kolom kako bi se usavršili prije nego što izadju na vodu. Ukoliko bi se opisivala tehnika lova na kolo,to bi prema onome što „otkrivaju“ ribari ovako izgledalo: kažu da iako imaju i štapove na rolu, kolo im draže jer mogu sa jednom rukom namotavati i bacati-sa kolom je brža kontra i lakše se španovati , i brža reakcija kada se riba „javi“ na plovak. Unaprijed se izvinjavam ako nisam autentično prenio način lova na kolo, ali često, često bio svjedok da se nakon ovih „zahvata u ribarskim mrežama nađe poveći broj komada.“Radi“ škobalj, ali zakači se i klen, plotica,lipljena, pa i pastrmka. Elem, iako je banjalučki brend, kolo se proširilo po Evropi, ali „dobacilo“ i do Amerike:prema legendi koja kruži Vrbasom banjalučki ribari dobili „dojavu“ da je jedan njihov kolega u Americi lovio na kolo, pa je navodno, poslije platio kaznu jer kako kažu „lovio na nepoznatu spravu“.
Istina da je banjalučko kolo, banjalučko, kao što je Vrbas, najljepša rijeka sa muškim imenom . Ovoj tvrdnji ribari su često skloni. Pogotovo kada je Vrbas u pitanju. Rijetko kada ga „napuštaju“ , tu su i proljeće, ljeti i zimi. Nije važno da li riba „grize“ ili je veliki vodostaj(„Oni u Bočcu ponovo pustili branu“), tu su, pored i oko njega. Ma koliko sportski važno da „nadmudre“ škobalja, klena, lipljena,ploticu, važan im Vrbas. Očuvanje prirodnih ljepota i resursa rijeke. Očuvanje ribljeg fonda i ugroženih vrsta. Ne dozvoljavaju da se rijeka uništava, prozvaće svakoga za koga iole posumjanju da bi na blo koji način mogao nauditi rijeci,prvi su medju jednakima u ekološkim akcijama. Mada medju njima imam prijatelja i drugova, znali i na mene „podviknuti“ kada nesmotreno bacim opušak cigarete prema Vrbasu:“Dečko, ovo ti je prvi žuti, a ti poslije vidi kako ćeš i šta češ…“ Upozorenje ozbiljno shvatih , pa nikada više, pa makar to bilo nesmoreno i ne promišljeno ne ponavljam istu grešku.I na kraju….Mogu samo poručiti…BISTRO!!!
Tekst i Fotografije: Mišo Vidović
