Petak, 20.10. u 20h

Gradsko pozorište Jazavac

PITA LI IKO KAKO JE MENI? – premijera

Autorski projekat

Reditelj: Stojan Matavulj

Igraju: Snježana Mišić, Vladimir Đorđević, Velimir Blanić, Ljubiša Savanović

Asistent reditelja: Belinda Božičković

Predstava PITA LI IKO KAKO JE MENI? autorski je projekat nastao tokom višemjesečnog rada grupe glumaca. Tema predstave je položaj pozorišnih stvaralaca u našem društvu i odnos društva prema pozorištu. Preispituju se i načini na koji funkcionišu pozorišne kuće i odnos samih pozorištnika prema profesiji i sredini u kojoj živimo. Kako nastaje predstava? Kako glumci rade na ulogama? Kakav je odnos glumaca i reditelja? Šta glumci misle o publici? Na ova i neka druga pitanja pokušali smo odgovoriti u predstavi PITA LI IKO KAKO JE MENI?

Subota, 21.10. u 20h

BITEF teatar/Centar za kulturu Tivat/Festival Maszk/Firchie Think Tank Studio

JAMI DISTRIKT

 Reditelj: Kokan Mladenović

Tekst: Milena Bogavac

Glumice: Isidora Simijonović, Nina Nešković, Jelena Graovac

Sinopsis:

JAMI DISTRIKT je pozorišna predstava koja se bavi pojmom NACIJE i pitanjima nacionalnog identiteta u savremenom društvu.

U formi lažnog dokumentarca, predstava se bazira na (izmišljenom), ali mogućem događaju: u selu Jamena, na tromeđi Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, naučnici su – najsavremenijim sredstvima (koja uključuju satelitsko snimanje Zemljine kore, specijalnim kamerama sa infracrvenim i rendgenskim zracima) otkrili najstarije paleolitsko naselje u istoriji čovečanstva. Otkriće je značajno jer pomera naučna saznanja o početku razvoja ljudske vrste stotinama hiljada godina unazad: homo sapiensi su bitno stariji nego što smo do sada mislili.

Ovo revolucionarno otkriće, od značaja je za čitavo čovečanstvo, ali se za njega posebno interesuju Srbi, Hrvati i Bošnjaci budući da se praistorijska Jamena, nalazi na teritoriji sve tri države. Budući da svaka država pokušava da ga prisvoji, počinje niz apsurdnih teorija, o tome koji je narod stariji i kome pripada drevna Jamena…

Nedjelja, 22.10. u 20h

Akademija umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci

Studentsko pozorište “Vlado Zeljković”

KRALJ IBI

Autor: Alfred Žari
Reditelj: Goran Damjanac

Sinopsis: 

Dajte viku za publiku, dajte smijeha za publiku, dajte kuku za publiku, a potom uvedite publiku! Finansijskim bicikl-helikopter-brodom pođimo kroz groteskni svijet oca Ibija gdje se ukršta oružje finansijsko, gomnarsko i fizičko.

Teatar apsurda po tekstu Alfreda Žarija ponovo siše konja. Predstava je u režiji Gorana Damjanca sa glumačkom postavom Studentskog pozorišta „Vlado Zeljković”. Služimo samo hladne poljske perece, pijemo mnogo, mnogo francuskih vina dobro poznatih, ali čiji s enazivi teško izgovaraju, smijemo se, plačemo, igramo se i pjevamo, jer svi smo mi na kraju kao Ibi i nećemo u rupu.

 Ponedjeljak, 23.10. u 20h

Banjalučko studentsko pozorište

MLIJEKO

Reditelj: Slobodan Perišić

Tekst: Vasilis Kacikonuris

Naša predstava govori o bolesnom društvu koje proglašava bolesnim onoga ko ne ispunjava očekivanja, ko se ne ponaša po utvrđenim pravilima, razmišlja drugačije, na svoj način. Sa druge strane, naš junak i te kako osjeća bolest okruženja. Postavlja se pitanje patologije “normalnosti”.

Slobodan Perišić, reditelj predstave „Mlijeko”

Utorak, 24.10. u 20h

Beo art 2015

U AGONIJI

Režija: Ana Đorđević

Scenografija: Mia David

Seks, laži i dva hica

‘U agoniji’, Narodnog pozorišta u Beogradu: Redateljica komad nije vidjela kao ‘epsku priču jedne ljubavi’, nego kao dramu ‘u zoru suvremenog doba kakvo danas znamo’. Dvoličnost, cinizam i pokvarenost obrazac je društvenog procesa ‘modernizacije’ koji je započet nakon Prvog svjetskog rata i čiju zrelu fazu gledamo upravo sada

“…novu inscenaciju Krležine drame, ispunjenu drugačijom poetikom i neobičnim redateljskim rukopisom, gledali smo u nezavisnoj produkciji ovih dana u Beogradu. Predstava ne započinje uobičajeno, svađom bračnog para Lenbach, u trenutku kada Austro-Ugarske Monarhije više nema i kada su pripadnici aristokracije odjednom morali zarađivati kruh kojekako i snalaziti se u novim uvjetima. U beogradskoj predstavi čitavog tog prvog čina nema; detronizirani Lenbach već je izvršio samoubojstvo, a Laura, još umrljana muževljevom krvlju, pokušava s advokatom Križovcem, čovjekom kojeg zaista i do kraja voli, nekako izaći iz te životne noćne more. Bitno za predstavu je da redateljica Ana Đorđević taj komad nije vidjela kao ‘epsku priču jedne ljubavi’, nego kao dramu ‘u zoru suvremenog doba kakvo danas znamo’. Dvoličnost, cinizam i pokvarenost advokata Križovca, koji novcem i utjecajem može kupiti sve, čak i vlastitu ministarsku fotelju, a ljubav jedne žene baciti pod noge, obrazac je društvenog procesa ‘modernizacije’ koji je započet nakon Prvog svjetskog rata i čiju zrelu fazu gledamo upravo sada. Današnja podređenost ljudi kapitalu i neiskrenim odnosima u javnom i privatnom životu samo su najekstremniji odraz onoga što se začelo upravo tada, i to je bio motivacijski okidač za ovu izvedbu. Ili kako kaže redateljica Đorđević: ‘Kroz intenzivan sukob muškarca i žene, u predstavi pratimo proces postepenog shvatanja laži u kojoj moderni čovek živi i proces demistifikacije principa po kojem funkcioniše društvo u celini.’…”

Srijeda, 25.10. u 20h

Teatar EXIT

TAKSIMETAR

Tekst: Goran Vojnović

Adaptacija i režija: Matko Raguž

Šta se događa taksisti  na ulicama Zagreba dok se u njegovom taksiju vozi mnoštvo različitih karaktera, od konceptualnog umjetnika preko tajanstvene dame koja to nije, novopečenog japija i bivšeg pankera, neiskusnog sveštenika, pasioniranog demonstranta, starog, usamljenog profesora marksizma te drugih likova kroz koje se ogledaju problemi i frustracije vremena u kojem živimo.

Četvrtak, 26.10. u 20h

Pozorišna trupa JOJ, EVO IH OVI

BETON MAHALA

Dodjela nagrada i predstava u čast nagrađenih

Reditelji: Rifat Rifatović i Branislav Trifunović

Sretan bi trebao biti grad od čije nesreće djeca ne odvraćaju pogled. Grad u kojemu djeca žele slobodno živjeti i iskreno govoriti. Grad čija djeca nisu stasala u ukalupljene sebičnjake i konformiste koji od gledanja svoga posla ne vide ni grad ni svijet u kojem žive.

Sretan bi trebao biti grad o čijoj nesreći njegova djeca progovaraju na pozornici s toliko ljubavi i s tako snažnim umjetničkim porivom kao što su to u „Beton mahali“ uradili Džana, Ema, Ajtana, Draga, Lejla, Amar, Nedim i Petar. Grad od kojega djeca ne bježe nego ga izvode na scenu, da se prepozna u teatru kakav zaslužuje. U teatru šekspirovske zaigranosti pod teretom svijeta, u teatru šekspirovskih tema i šekspirske zrcalnosti.

Sretni bi trebali biti svi gradovi koji u „Beton mahali“ ne prepoznaju samo Novi Pazar, nego i sebe same i svoju djecu. Gradovi u kojima se Monteki i Kapuleti neće dozivati pameti tek nad grobovima svojih Romea i Julija.

Sretan bi trebao biti grad koji sebi dopusti da se prepozna u igri ovih djevojaka i mladića. Grad koji zna tko su mu i što su mu „Joj evo ih ovi“.

Predrag Lucić