Iz čiste radoznalosti, portal blmojgrad napravio je svojevsrtan duel, između dvije vrste možda najpoznatijeg banjalučkog brenda, ćevapa.
Banjalučki ćevap je jedinstven po svom ukusu, izgledu i načinu serviranja. Banjalučki ćevapi su prečnika oko 2 cm, dužine oko 5 cm i prave se kao pločice od po četiri ćevapa u nizu. To što nisu pojedinačni, već sastavljeni u pločicu, višestruko rolovani; multiple rolls, osnovna je, vizuelna, razlika od drugih ćevapa koji se služe i peku pojedinačno.
Ćevap od konjskog mesa ne može se nositi sa tradicijom dugom gotovo stotinu godina, ali zdrav način ishrane i kvalitet konjskog mesa polako krče svoj put u svijetu banjalučkih ćevapa. Uporedili smo ćevape od konjetine iz mesnice Orlović, inače jedine mesnice u BiH koja prodaje svježe konjsko meso i ćevape kupljene u marketu. Nismo željeli da se neko od Banjalučkih mesara nađe uvrijeđenim što “njegov ćevap” poredimo sa “konjskim”.
Borba je bila ravnopravna. Na roštilj su u nizu poredani i jedni i drugi ćevapi. Na prvi pogled uočljiva je velika razlika u boji, strukturi mesa, ali i veličini ćevapa. Standardni ćevapi su svjetliji, sitnije izmljeveni i malo manji. Konjski ćevape karakteriše tamnija boja mesa i malo bogatiji miris. 
Pekao ih je isti “majstor”, na istoj vatri. Samo mjesto održavanja ovog, prije svega neravnopravnog dvoboja, zbog reputacije standardnog banjalučkog ćevapa, pažljivo je izabrano na obali Vrbasa. U Rekavicama, na livadi uz obalu, u mjestu Poljice.
Žiri koji je ocjenjivao ukus, nije znao koja vrsta ćevapa je od konjetine, a koja nije. Ispečeni su se razlikovali jedan od drugog. Prilikom izbora boljeg, jedini kriterij je bio, koliko ćevapa će da ostane u tanjiru. Naš stručni žiri je očigledno ogladnio pa na kraju nismo dobili pobjednika.
Slitili su sve sa tanjira.
